„Bez obzira što sam časni brat, ja sam ostao Ivan Oluić. Zato je nužno biti u molitvi. Svoje pozive, koji god izabrali ili u kojima jeste, radite u ljubavi prema Isusu. Budite malo kvasac koji može ukiseliti cijelo tijesto.”

Krajem listopada, u trodnevnici svetom časnom bratu Alfonsu Rodriguezu, u našoj Župi u Palmi o svom su životu svjedočila trojica od ukupno osam časne braće u hrvatskoj pokrajini Družbe Isusove. U ovom tekstu donosimo svjedočanstvo brata Ivana Oluića, mnogima u Palmi poznatog kao “brat Oluja”.

Odrastao je u Splitu, u tradicionalnoj katoličkoj obitelji koja je na Mise išla samo na velike blagdane. Ali kako kaže, odgojen je katolički – da bude dobar i nikome ne nanosi zlo. Sjeća se da se u 15. godini krenuo zanimati za katoličku vjeru i ponekad bi potajice provirio u crkvu svetog Frane na obali. Kaže kako je ostao zapanjen njenom tišinom, mirom i duhom molitve kojeg je tamo osjetio.

Sakrament potvrde primio je u 18. godini i od tada je išao redovito na Mise. U godinama koje su uslijedile uvidio je koliko mu je život ljepši uz Isusa Krista i vjeru. Bila je to Božja inicijativa, naglašava brat Ivan.

Promišljajući o svom “pozivu” brat Ivan je rekao kako se “nije događalo ništa nadnaravno”. Promišljao je, gdje mu je mjesto u Crkvi? Za svećenika su potrebne visoke škole, a kako mu škola “nije najbolje išla” nije se “usudio ići za svećenika”. No otkrio je i da postoji put redovništva. Postoje časna braća. Osjetio je u srcu da bi baš to htio isprobati, je li mu to dano? Dugo se kolebao, odlazio na klanjanja, preispitivao se i kucao na mnoga vrata 7 godina. Sve dok nije zakucao i na vrata rezidencije isusovaca na Manušu i upoznao patra Tomislava Slokara.

Izrazio mu je želju da postane časnim bratom. Pater je bio sumnjičav i prvo ga pitao zna li on uopće tko je časni brat. Zatim ga je pitao: „Bi li ti bio u praonici rublja?” „Bih!”, odgovori mu Ivan. „Nisam to radio, ali zašto ne?”. Pater se nije dao. Nastavio mu je postavljati pitanja, kao da želi čuti odgovor „ne”, nakon kojega bi priča o Ivanovom zvanju završila. Nije ga čuo i to mu se svidjelo. Ivan se javio p. Provincijalu i ušao u Novicijat.

Nakon Novicijata otišao je na Fratrovac i tamo je osam godina brinuo o starijim i bolesnim patrima. Kaže kako je tamo preko njihovih žrtava i molitva, najviše upoznao Družbu, a uvidio je i da mu leži rad s bolesnicima. Ispunjavalo ga je kada bi nekome pomogao. Nakon Fratrovca došao je u Palmu gdje je radio na porti i u sakristiji. Bio je i na službi u Ohridu u Makedoniji, gdje je peglao i čistio, kako kaže “da se razbije monotonija”. Danas je na službi ponovo na Fratrovcu.

“Ono što je najvažnije i ono što me ispunja je dobrota ljudi na Fratrovcu. I vas kad vidim, ovdje u Palmi, tu se osjećam kao doma. Zavolio sam vas kao svoju braću i sestre”, rekao je brat Ivan.

Župna zajednica u Palmi pomogla je Ivanu u teškim razdobljima života. Svjedoči da živi od molitava vjernika, hodočasnika Srcu Isusovu. Za časnog brata najvažniji je život u molitvi te pouzdanje u Boga i predanost u Njegovu volju. Krunica je važna, posebno duhovnom zvanju. Nije to puka pobožnost, već potreba, rekao je.

Tko su Ivanovi uzori? Sveti Josip jer je radio u skrovitosti i tišini, kao i časna braća, jer se većina njihovih poslova obavlja u kući. Zatim sveta Mala Terezija. Sve što je ona radila, radila je iz čiste ljubavi. Sveti Alfons Rodriguez bio je portir. Jednostavnošću, ljubaznošću i ljubavlju privlačio je ljude Isusu i imao je dar savjeta.

Bogu je zahvalan što ga je pozvao za brata. Ima i teških trenutaka, kušnji, previranja. Svako nosi sebe gdje god ide. „Bez obzira što sam časni brat, ja sam ostao Ivan Oluić. Zato je nužno biti u molitvi. Svoje pozive, koji god izabrali ili u kojima jeste, radite u ljubavi prema Isusu. Budite malo kvasac koji može ukiseliti cijelo tijesto.”

Ako si neoženjen muškarac i razmišljaš o duhovnom zvanju u Družbi Isusovoj, javi se p. Mislavu Skelinu mislav.skelin@skac.hr ili prijavi na neki od dva susreta “Možda baš isusovac” preko POVEZNICE, a koji će se održati 31.1. do 2.2.2025. i 21. – 23.3.2025.