Oni koji mu se utječu znaju da nijedna molitva njemu upućena ne ostaje neuslišana. Mi u SKAC-u imamo malu vojsku koja će potvrditi ne samo ovu tvrdnju nego i koliko je čudesan Božji plan, veći i bolji od svih naših želja. On je naravno sveti Josip, a u nastavku donosimo prvu priču (Da, da više ih je?) o tome kako je utjecao na selekcijski proces u SKAC redovima.

Mateja Potroško je zaposlena u SKAC-u od jeseni 2021. godine, u formativnom timu, na projektu iDOM – Ignacijevske duhovne obnove za mlade. U kratkim crtama – koordinira sve programe duhovnih vježbi u SKAC-u: svakodnevicu, šutnju, Vikende pokore, tečaje razlučivanja. Po struci je novinarka, a prije SKAC-a je radila na Laudato televiziji. Kako kaže, vjeruje da je to iskustvo bila Božja volja jer je došla tamo na zadnjoj godini fakulteta kao volonter, zaposlila se kao student i na kraju ostala 7 godina. S nama je u nastavku podijelila svoju priču o svetom Josipu.

Čudesne Josipove intervencije

Prilikom pisanja ovog svjedočanstva sjetila sam se prve Josipove intervencije 2018. godine. Posao na Laudatu me toliko zaokupio da sam prestala s većinom drugih aktivnosti pa sam se uhvatila tridesetnice u nadi da mi providi neku zajednicu, volontiranje ili drugi posao. Imala sam dječju vjeru da mi Josip može pomoći jer sam se do tad već nagledala njegovih čuda. Naime na Laudato televiziji postoji emisija „Prozor sv. Josipa“ koju uređuje mons. Antun Sente, rektor Josipovog svetišta u Karlovcu. On je tjedno dovodio goste koji su govorili o Josipovom snažnom zagovoru i bilo je teško ostati ravnodušan na sve to.

Usred molitve tridesetnice nazvao me Dominik koji je tad radio u SKAC-u i pitao me hoću li pomoći u medijskom timu „72 sata bez kompromisa“. Bila sam u čudu jer sam znala da sama ne bih imala hrabrosti doći u neku ekipu i pitati ih mogu li se uključiti. Preživjela sam inicijalni razgovor s voditeljicom projekta i sve se zakotrljalo: prvo 72 sata bez kompromisa tim za donacije pa promo tim, voditeljica promo tima sljedeće godine, 3D formacija i zadnje kuhanje na Modravama.

U tom periodu u SKAC-u sam upoznala svoju prijateljicu Klaru i njenu mamu Dragicu koja je tad bolovala od tumora i koje su bile velike štovateljice sv. Josipa. Kad je na koncu Dragica preminula, sv. Josip je isposlovao dostojanstven sprovod i preko noći, preko anonimnog donatora, pokrio sve troškove jer je Klara tad bila nezaposlena. Uslijed životnih okolnosti, zaboravila sam na sv. Josipa i iz SKAC-a se povukla na dvije godine.

Čežnja za Bogom

Kad je srce ponovo osjetilo veliku čežnju za pripadanjem i davanjem ohrabrila sam se vratiti i to kao volonter na projekt Modrava. Uskoro sam postala voditelj projekta i kroz druženje s ekipom iz ureda i modravskog tima Vesnom, Marijom, Đurđicom, paterom Špirancem, Matom, Sašom, Rokom, Mašom, Stjepanom Bog mi je dao da ga kušam kakvog do sad nisam – kao bezuvjetnu slobodu, zajedništvo, jednostavnost, Svemogućeg.

Tog proljeća Laudato se preselio u novu zgradu na Gračanima, ja sam radila kao koordinator TV programa i koliko god su izvanjske stvari izgledale sve ljepše, meni je postajalo sve jasnije da je vrijeme da odem. Krenula sam s listanjem oglasa, ali bilo mi je teško zamisliti se da ću imati hrabrosti otići jer sam znala da jedina na televiziji radim taj posao, prijenos bi trajao barem dva mjeseca, urednica računa na mene dugoročno, a ja nisam imala jednu suvislu rečenicu kao razlog zašto odlazim. S druge strane vidjela sam kako postajem sve nezadovoljnija, netrpeljiva prema kolegama i paradoksalno sve dalje od Boga.

Molitva, jasnoća i mir

Krenula sam moliti tridesetnicu sv. Josipu i sjećam se tog žara molitve kao da je bio jučer – tišina jutra, lipanj, fotelja u mom dnevnom boravku. Odmah prvi tjedan molitve na poslu se dogodilo nekoliko situacija koje su mi bile potvrda da trebam otići i znala sam da ću ih navesti kao razlog (ako ću ikada odlaziti). Marija koja je tad radila u iDOM-u dala je otkaz i dapače, sama mi poslala oglas za svoje radno mjesto što mi je isprva bilo suludo – kako netko tko može dati otkaz šalje nekom oglas za isti posao. Kako je sve bilo u tridesetnici odlučila sam se prijaviti, ali bez da ikom kažem. Na koncu ni sama nisam bila sigurna želim li raditi u SKAC-u jer o duhovnim vježbama, isusovačkoj duhovnosti i sv. Ignaciju nisam znala gotovo ništa. Sam proces zaposlenja bio je u tri kruga i sjećam se kako sam nesigurno, sat ili dva prije roka, slala zadatke koji su se tražili. Nakon zadnjeg intervjua osjetila sam veliko olakšanje. Svetom Josipu i Bogu rekla sam kako ja zaista ne znam je li ovo posao za mene i zahvalila što je na koncu  dio odluke o zaposlenju i na osobama koje su me intervjuirale. U ponedjeljak me nazvao pater Špiranec i rekao: „Mi smo se molili i odlučili se za tebe.“ Mir u meni bio je sve veći.

Sad je bilo na meni donijeti odluku o otkazu i provesti ju. Da skratim, urednica nije bila sretna s mojom odlukom i nastojala me zadržati, ali preživjela sam te dane u velikom miru i ne sumnjajući u odluku. Mog zamjenika našli smo u roku od tjedan dana, a posljednja dva mjeseca na Laudatu bila su mi najljepša u svih 7 godina.

Marija koju sam trebala zamijeniti u SKAC-u poklonila mi je kipić sv. Josipa koji spava i brzo smo ga smjestili na novom radnom stolu. S obzirom na svoje nepostojeće iskustvo u duhovnim vježbama, svakodnevno sam u velikoj vjeri pisala sv. Josipu sve što nisam znala nositi. Jedan od prvih papirića bio je „da se Marija vrati u SKAC“ jer mi se činilo da je njena ljubav prema duhovnim vježbama bila prevelika da završi. Zvučalo je nemoguće jer je Marija htjela krenuti nekim novim Božjim putem. Samo ću reći da se u prosincu Marija zaposlila na projektu Magis Europe 2022 (koji je bio u istoj zgradi kao SKAC), ostala suradnica u SKAC-u, a na koncu je ponovo zaposlena u formativnom odjelu SKAC-a. Druga najčešće ispisivana poruka bila je kuća za duhovne vježbe, a prije pola godine jedna nam je obitelj darovala kuću u selu pored Siska.

Ne znam zašto Bog daje sve te čežnje, zašto mi je preko jednog ljeta dao da zavolim isusovačku duhovnost i SKAC, ali kad danas listam sve te papiriće pod Josipovim nogama, mogu jedino svjedočiti da je Josip VJERAN i jedva čekam vidjeti što će sve još „sanjati“, a Bog ostvariti…