Prije nekoliko dana završile su SKAC-ove, sad već tradicionalne, novogodišnje duhovne vježbe u šutnji. Dvadesetak sudionika i osam volontera, povukli su se na osam dana i zamijenili rutinu malo drugačijom svakodnevicom, sve u svrhu Susreta.
Bila sam pomalo skrupulozna, perfekcionist, lijena, nisam imala odnos s Bogom kao Ocem, sa svojim Ljubljenim. Sada se krenulo razvijati povjerenje u Boga, ljubav prema Njemu i prema bližnjima. Konkretan primjer: zagrlila sam svoje doma, što baš i ne radim. Pogotovo s tatom. Nakon što sam pojela, vidjela sam neoprano suđe i odlučila ga oprati iz ljubavi. I to kvalitetno, a ne ofrlje, jer se ljubav daje cijela. Što inače ne bih. Ostalo je u meni da Bog čezne za mnom. To mi daje mir i radost… Tek sada ću u praksi vidjet i vježbati milosti koje sam zadobila, no veselim se tome i vjerujem da će moj Ljubljeni nastaviti činiti srce moje po srcu svome.
Postala sam budnija za stvari koje se događaju oko mene i u meni, posebno sam pažljivija na proces rađanja i kolanja misli i onoga što čine mom raspoloženju. Osjećam ohrabrenje jer sam dobila korisne alate za borbu u svakodnevici i plus: poučena sam i kako ih koristiti: tjelovježba, egzamen, meditacija, osvrti. Taj trening mi je pomogao da uvidim da je napredak realan, i da umanji tjeskobu ponovnog vraćanja u svijet. Sinoć kad sam izlazila iz busa, tata me čekao u autu. I ja teglim onaj backpack i ruksak i vrećicu i jaknu…i sve.. a on ne izlazi da mi pomogne… I u meni već počeo neki negativni prijekor i zamjeranje, a onda sam se zaustavila i pitala se: jel mi to pametno? Zaustavila sam tim pitanjem rast te emocije, i počela tražiti dobro u tom svemu: pa došao je po mene, nisam morala zvat taxi. Zaustavljanje te emocije otvorilo je prostor normalnijem razgovoru između nas. Fokusiranje na ono dobro u trenutku rađa zahvalnošću…
Doživio sam i iskusio Očevu i Isusovu ljubav pred Presvetim u tišini. Zbog dovoljno vremena koje sam proveo u tišini te promjene su se onda i mogle dogoditi jer da ih nisam otkrio u šutnji ne bih ih vjerovatno ni doživio a ni molio za njih. Kroz razmatranje u tišini, na pitanje kako se zapravo ja osjećam, došao mi je iz srca odgovor – da mi fali ljubavi, da čeznem za ljubavi. Tako sam onda pred Presvetim, i srcem, tražio tu ljubav i ujedno je i primao, i postajao sve više i više svjestan koliko me Isus ljubi i voli i koliko čezne za mnom, da mu budem blizu!
Na polovici je bila ispovijed u kojoj sam dobila Svjetlo i Istinu i to je bilo kao paljenje motora u dugo zapuštenom autu, probrujao je u meni neki nalet za borbom. Najveći poticaj za borbu sam dobivala od Gospe na jutarnjem trčanju, gdje me Ona bodrila. Kratki trenuci ali vrlo efektni (da tako kažem). Sada je tu velika želja za borbom protiv neprijatelja, ja sam ratnik, svaki dan se želim odgajati da to postanem. I želim više saznati o Isusu, o apostolima, o Majci.
Ako i ti čezneš za Susretom koji mijenja, rezerviraj već sad kolovoz za šutnju na Modravama. A do tad, dobrodošao si u SKAC na Mise mladih, klanjanja, eksperimente, volonterske akcije, programe… Dođi, upoznaj sebe i kušaj Boga!
