Krajem listopada prošle godine, u trodnevnici svetom časnom bratu Alfonsu Rodriguezu, u Palmi su o svom su životu svjedočila trojica od ukupno osam časne braće u hrvatskoj pokrajini Družbe Isusove. Donosimo svjedočanstvo raspjevanog brata Franje Štefića, sakristana u Palmi.

Rođen sam na Malu Gospu 1961. u mjestu koje se zove Sveta Marija. Kao dijete bio sam kao i svi drugi. Bio sam 7. razred i moj župnik Lovro Garić je nešto u meni primijetio. On je bio trapist iz Banja Luke iz koje je protjeran. Nakon krizme, vodio me sa sobom u Banja Luku u trapistički samostan Marija Zvijezda. Proveo sam tamo 10 dana. Bio mi je taj grad i samostan malo daleko, pa mi se nije baš svidjelo, makar su tamo bila četiri brata.

Moji su se odselili u Veliku Goricu. Trebao sam toga ljeta prodati svinje i zato sam zakasnio na početak škole mjesec i pol dana. Nitko me nije htio primiti. Primili su me ipak u Ugostiteljsku školu u Frankopanskoj. Na vjeronauk sam išao kod sestara milosrdnica koji je držao vlč. Luka Depolo. Bio je to izvanredan vjeronauk.

U Veliku Goricu je tada dolazio p. Ante Katalinić, koji je kod časnih sestara Regina Mundi davao točke za molitvu. Ja sam pomagao župniku cijepati drva i radio ostalo što je trebalo, a p. Katalinić mi je donio knjigu “Od kovača do misionara”. Riječ je bila o životu isusovačkog brata Benedikta Fostača koji je proveo 20 godina u Zambiji. Kad sam pročitao knjigu bilo mi je jasno da mi se to sviđa i da to želim biti. Rekao sam to župniku. Odvratio mi je, „Pa Francek, kaj buš tam’? Oni ti braću drže ko’ sluge tamo. Pa to ni’ za te”. Naš razgovor je čula sestra oberica, Gabina Jazbinski. Prišla mi je i rekla, „Ništa, vi samo šutite. Ja ću vam dati adresu. Odite u Palmotićevu”. Otišao sam u Palmotićevu, javio se na porti. Provincijal je bio p. Radojko Karaman. Izrazio sam svoju želju da budem brat. „Vi kad završite školu, onda se javite”, odgovorio mi je p. Provincijal. Tako je bilo. Dana 27. srpnja 1979. došao sam na Fratrovac kao aspirant. Tu počinje moj redovnički život.

Prije nego krenem govoriti o tom životu htio bih reći što je zapravo poticaj za takav život?

Prvo, svakom čovjeku koji se rodi, život nikada ne prestaje. Započinje na zemlji i ide u vječnost i čitavu vječnost traje. To je dovoljan razlog da čovjek razmišlja kako proživjeti svoj život. Drugo, sveti Pavao čovjeka poziva na ljubav i na služenje. To je divota. Zašto? Zato što se veže uz život časne braće. Čovjek može biti pametan, sposoban, uspješan, moderan i ne znam što, ali ako nema ljubavi, sve je to ništa. Tako i jedan život koji je posvećen, ako nije prožet ljubavlju i služenjem drugima, sve je to ništa.

Kad se uđe u Družbu Isusovu i kad se obuče talar, ako nema stvarnog života u ljubavi, onda si samo obukao jedan dres. Poput nogometaša koji sjedi na klupi, a nikad nije zaigrao, nego izdaleka promatra što se zbiva – bez da se ikada upustio u to. Nije dao sebe, svoj život i svoju ljubav. Ljubav je vječna. Bog je ljubav. Čitava vječnost je prožeta samo ljubavlju. Sve drugo nestaje na ovom svijetu. Samo ljubav ostaje.

Svaki od vas ima svoj vlastiti poziv. Svaki je poziv težak na svoj način. Tako je i s redovničkim životom. Isus govori: Uzmi svoj križ i nosi ga. Svaki dan. Ne križ od jučer, ne križ od sutra, već križ svakoga dana. Ne znamo što će biti sutra. Treba živjeti sadašnjost. To je poziv.

U Novicijatu započinje stvarni redovnički život. To je milosno vrijeme, dvije godine svi se brinu za tebe. Što ćeš jesti, što ćeš obući, kud ćeš ići. Ono što se od tebe traži jest upoznati sebe, Boga i Družbu. Meni je magistar bio p. Kukolja i znao je prepoznati potrebe drugih ljudi. Slao nas je na seminar Tomislava Ivančića, kod neokatekumena, obavljali smo pobožnosti sv. Josipu, Srcu Marijinom. Nije puno pazio na vanjsku disciplinu, ali je na duh. A nakon prve godine novicijata ide se na duhovne vježbe, a potom na magisterij (praksu) da se vidi što si shvatio. Jesi li sposoban biti redovnik? Novicijat je temelj duhovnog svijeta.

Poslije Novicijata isusovac dođe živjeti u zajednicu. Kada te u nekoj zajednici hvale, tada bi htio zagrliti cijeli svijet. Svi ti se sviđaju i svi su ti dragi. Naprotiv, kada dođu kušnje i problemi, tada ne valja ni ono što ja živim i radim, kao ni ono što drugi žive i rade. Ja sam donekle bio tip koji je tako doživljavao stvari. Ali me jedan brat upozorio: Nikad se nemoj dati voditi osjećajima! Ako se čovjek tu uspije obuzdati, bit će spokojniji.

Kad sam ušao u Družbu bilo nas je oko 65, a pokopao sam 57 braće. Uvijek sam bio dobar sa svom časnom braćom, a bilo je neke braće koji su za mene bili posebni. Mogao sam s njima otvoreno razgovarati, družiti se.

Htio bih vam dočarati ljepotu jednog života redovnika časnog brata u Družbi Isusovoj. Većina braće dolazila je iz Marijinih kongregacija, staleških duhovnih vježbi, gdje su vjerojatno naši pateri puno govorili o posvećenom životu i tako su se ljudi oduševljavali. Svi su bili zanatlije. Bili su to muževi, pravi i redovnici.

Spomenimo neke. Brat Martin Kranjčec radio je više od 50 godina na Provincijalatu. U Bazilici su mise bile u 6, 6:30, 7, 7:30, 8 i 8:30. Na svakoj misi došao bi u crkvu s Provincijalata, pokleknuti u trenutku pretvorbe. Pokojni brat Franjo Ereiz bio je duša zajednice. Što je ikome trebalo, on je uvijek bio spreman. Takva dobrota, takva raspoloživost, a imao je mnogo posla. Nas dvojica smo pet godina sami prali Baziliku. On je uvijek našao vremena za sve. Brat Iko Domazet. Kažu, Dalmatinci su lijeni. Iko je sa Zelova. Ja nisam vidio većeg radnika od njega. Bio je sakristan pedeset godina. Po starinski je kitio oltar noćima pred svetkovinu Srca Isusova, a trebalo je sljedećega dana biti u pogonu. Brat Ivek Pakrac, koliko se on namučio ovdje u Palmi! Brat Ivan Kolarević – krojač. Tipični Slavonac. Imao je radnju svoga oca i došao je u Družbu. Nevjerojatno tankoćutne savjesti.

Braća su išla na ispovijed svakoga tjedna. Nije bilo oćeš-nećeš. Zatim poslovi. Radili su puno. Kada dođeš živjeti u samostan, ne znaš gotovo ništa. I nije svaki brat znao sve. Ali je zato svaki brat znao nešto. Gledaš ga i učiš i malo-pomalo sam vidiš, ja to mogu. Od sestre milosrdnice sam učio kićenje. Išlo mi je teško, ali sam naučio. Učio sam raditi s crkvenim ruhom od brata Đakovca. I tako druge stvari.

Zajednica je odlična stvar. Imaš ljude koji te preferiraju i imaš ljude koji te ne vole. Ti koji te ne vole, oni te stalno opominju, kore, napadaju, ogovaraju. Kao i u struji, ako nema plusa i minusa, nema svjetla. Zajednica je veliki blagoslov. U njoj čovjek sazrijeva.

Negdje 1980-ih počeo je opadati broj braće. Prvi koji je to primijetio, bio je p. General, Pedro Arrupe. Cijela 33. Generalna kongregacija Družbe Isusove bila je posvećena braći. Ali zakasnilo se. Nas je u Hrvatskoj pokrajini ostalo osmorica.

Kad vidiš Družbu, Provinciju, imaš dojam da tonemo. Čini mi se da je to jako dobro. Moje iskustvo života je: Nikad nemoj bježati od svojih teškoća i slabosti. Nikad se nemoj skrivat iza nekog drugog. Danas je moda misliti da će nas netko drugi promijeniti. Ako čovjek ne uđe u svoje srce i ne zavapi, “Isuse pomozi mi da to svladam i promijenim”, neće biti promjene. Mi tonemo i to je jako dobro jer će se isplivati. Kad čovjek tone, uči na svojim greškama. Na svojim greškama se treba učiti i dizati se prema Bogu. Zašto? Uvijek se treba pouzdati u Boga, a ne u svoje vlastite sile. Da ću ja nešto postići svojom sposobnošću, kreativnošću, znanjem, tehnologijom… Ma što ću ja? Samo Bog.

Još bih jednu stvar htio reći. Zahvaljujem dragom Bogu na svima onima koji su mi pomogli da krenem na taj put, da hodam tim putem i da ustrajem na tom putu.

Hvala i vama na strpljivosti. Nemojte što zamjeriti. Imam dvije karakteristike. Ne znam biti kratak i znam biti dosadan. Hvala vam lijepa!

Ako si neoženjen muškarac i razmišljaš o duhovnom zvanju u Družbi Isusovoj, javi se p. Mislavu Skelinu mislav.skelin@skac.hr ili prijavi na neki od dva susreta “Možda baš isusovac” preko POVEZNICE, a koji će se održati 31.1. do 2.2.2025. i 21. – 23.3.2025.