Ako te zanima Bog ili skijanje, a i ako te ne zanima, nastavi čitati, možda nađeš nešto za sebe.

SKAC Palma u jednom od svojih eksperimenata, organizirao je skijanje od 10. do 15. siječnja na Jahorini u Bosni i Hercegovini. Evo malo dojmova.

Prvi strah – kako ću ići sam/sama, a nikog ne poznajem?

Prva situacija s kojom sam se suočila bilo je uopće pitanje hoću li se prijaviti s obzirom na to da nitko od mojih prijatelja neće ići. Pitanja poput kakva će ekipa biti, nisam SKAC-ovac, kako ću se snaći, bit će mi neugodno itd.

Iako možda na početku treba probiti barijeru upoznavanja, ići sam negdje ima i prednosti jer imaš veću slobodu upoznavati i družiti se s novim ljudima, a ne vezati se s ekipom s kojom si došao. Tako se ispostavilo i ovdje. Većina nas je došla sama, da bi već u kombiju, a nakon toga i zajedničkom ručku, postali poput obitelji.

Naša mala obitelj najprije je došla u Sarajevo gdje su nas isusovci velikodušno primili. Imali smo svetu misu i ručak (čitaj ćevape). Nakon druženja (ćeifenja) uputili smo se prema Jahorini. Uz prekrasne prizore prirode u snijegu, navečer smo stigli na Jahorinu.

Drugi strah – nikad nisam skijao/skijala

Druga prepreka u odluci bila je činjenica da nikad nisam skijala. Ali to je ujedno bila i prilika za borbu i upuštanje u nešto novo što te može oduševiti. Kako ćeš znati ako se bojiš probati? S tim mislima odlučila sam se na skijanje. Učenje skijanja (i skijanje) se pokazalo kao mješavina borbe sa strahovima, ustrajnosti, a ponajviše uživanja uz koje zaboraviš na sve prepreke koje si imao (a shvatiš i da pad uopće ne boli ? ).

Treći strah – gdje je Bog u skijanju?

Najveće pitanje koje se nametalo je gdje je Bog u skijanju. Tu dolazi i najljepši dio. Sad je vrijeme da se opiše dan.

Jutro bi započeli sa svetom misom u kapelici iliti dnevnom boravku, nakon čega bi doručkovali i pomalo, u grupicama, išli na skijalište. Vraćali bi se popodne nakon čega bismo se družili i spremali večeru. Vrhunac večeri bio je takozvani magis krug gdje bi svatko iznio doživljaje i iskustva toga dana koji su ga dotakli i gdje bi se osvrnuo gdje je u tom bio Bog. I onda iz dana u dan, učeći primijetiti stvari, vidiš da dan nije izgledao baš ovako. Vidiš da si u čitanju na misi čuo baš ono što ti treba. Da se raduješ pomoći drugome u pripremi hrane. Da si se u adrenalinu skijanja suočio s nekim nepoznatim dijelom sebe koji ti se sviđa. Da te oduševila planina koja je toliko veličanstvena, a opet nježna sa sjajuckavim, mekim snijegom. Da si bio radostan kao dijete valjajući se u snijegu. Da te ganulo kad ti je netko pomogao i imao strpljenja s tobom. Da se ne bojiš pada jer su prijatelji oko tebe. Da te boli trbuh od loših viceva.

A onda shvatiš da kroz sve to nisi upoznavao sebe i okolinu, upoznavao si Njega.
Onoga koji ti govori riječi koje ti trebaju.
Koji ti se daruje.
Koji ti je usadio talente i borbenost.
Njega koji je veličanstven i nježan poput snijega.
Koji budi u tebi djetinju radost.
Upoznaš onoga koji ti pomaže, vodi te i ima strpljenja s tobom.
Koji je s tobom u padu i uz Njega se ne moraš bojati.
Onoga koji te želi radosnog.
I shvatiš da te u svemu zapravo
oduševljavao On.