Dok su ti roditelji prijatelji patera Luke Rađe jasna je stvar, pa čak i nepisani zakon, da ćeš ići na Modrave. Nije li? Marko Petričević, tada tek dječak, s time se baš i nije slagao. Moji roditelji su prijatelji s p. Lukom još iz studentskih dana, tako da su među prvima saznali za njih. Mene to tada nije baš privlačilo.

Srećom, Bog je domišljat, koristi se onim što ima i ništa mu nije nemoguće, Tako je Marka stavio među prave ljude – one za koje na prvu možda i ne bismo rekli da će ga dovesti Njemu.  2007. godine jedan prijatelj iz srednje škole mi je rekao kako trojica njih idu na more u nekakav robinzonski katolički kamp i pitao me bih li išao s njima. Po njegovom opisu brzo sam shvatio da se radi o kampu o kojem su mi pričali roditelji. Najbolje od svega, ti prijatelji nisu ni bili vjernici. Tada sam pomislio: „Ako mogu oni, pa mogu valjda i ja.“ Na kraju su njih trojica otišli iz kampa nakon pet dana, ali ja sam ostao.

A kada je napokon stigao na Modrave, prvo što mu je prošlo kroz glavu bilo je: „Tko je ovaj i odakle me zna?“ Naime, na dolasku ga je dočekao Tvrtko Barun koji je tada bio glavni animator. Kasnije sam saznao da je završio Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju gdje moja mama predaje geografiju.

„Živ se čovjek na sve navikne“

Nadaj se najboljem, očekuj najgore? Priče koje je Marko do tada čuo o Modravama nisu bile one o smještaju u hotelu od 1000 zvjezdica. Zapravo me iznenadilo koliko sam se lako prilagodio na uvjete. Prijatelji su me upozoravali da su uvjeti jako loši, da su posvuda životinje, da je hrana loša… Na kraju nije ispalo tako loše, bio sam spreman i na gore.

Prije 15-tak godina modravski standard bio je znatno niži nego danas. Iako napredak u odnosu na prve Modrave, dečki su spavali na šperpločama postavljenim na palete, bez ičeg mekanog pod sobom. Nismo se baš naspavali, ali „živ se čovjek na sve navikne“. Mislim da su baš ti teži uvjeti puno pomogli u stvaranju zajedništva među ljudima. Još kada se to zajedništvo spoji s Božjom prisutnošću, sve se da preživjeti.

Kiša milosti

Upravo je u prirodi i ljudima Marko pronalazio Boga. Osobito u onoj kiši koja nije prestajala padati na početku jednog termina 2015. Padala je čitavu nedjelju kad su ljudi dolazili. Nekoliko ljudi je na licu mjesta odustalo i vratilo se kući. Svima su stvari promočile. No, na kraju se ekipa iz tog termina najbolje povezala.

I dok je on na Modravama tragao za Bogom, Bog je istovremeno ostavljao tragove u njegovom srcu za nečim posebno velikim. Ipak, prije nego ga pozove na to, pozvao ga je biti – animatorom. To mu baš i nije bila najlakša stvar na svijetu. Bio sam poprilično pogubljen i neorganiziran, ne znam kako sam to izgurao. Odgovor je jednostavan – uz Božju milost. Milost zbog koje je preko animatorskog poziva došao do jednog puno većeg, onog duhovnog! Svoj poziv sam osjetio tijekom priprema za animatore 2013. godine.

Pater Marko

Marko je tako danas pater, a modravsko iskustvo pomoglo mu je da se i u svojoj svakodnevici može bolje prilagoditi novim uvjetima, suživotu, raspoloživosti… čak i odlasku u – dućan! To je ono što je često činio kao volonter na modravskim terminima. Znam da je nekima od subraće stresno ići u nabavku, a meni nakon toliko Modrava to dođe kao odmor 🙂  

Baš poput pravog isusovca, parafraziranjem Konstitucije Družbe Isusove došao je i do odgovora u čemu je to tajna Modrava – nisu ustanovljene ljudskim sredstvima, niti se ljudskim sredstvima održavaju.

Tko je ovaj i odakle me zna?, davne 2007. pitao se jedan tinejdžer. S vremenom je došao do odgovora. Iako je prvotno mislio na nekog drugog, zapravo je mislio na Boga. Tako je na Modravama spoznao tko je to „Ovaj“ i shvatio da ga zna – još iz majčinog krila.

A Njega možeš upoznati i ti već ovog ljeta! Tko zna, možda i spoznati svoj poziv 🙂 Prijave za modravske ljetne programe su OTVORENE.