Isus govori o Kraljevstvu Božjem koje raste u svijetu i u našoj duši. Raste postepeno da mnogi i ne primijete. Ono što milost čini u duši događa se zapravo kroz male stvari, pomalo. Na nama je da primimo Riječ i pustimo je da raste u nama. Za to je potrebno vrijeme, i strpljenje… Dok Kraljevstvo ne obuzme posve našu dušu, i čitav svijet.
Ovaj petak molit ćemo za strpljenje – s nama samima, s drugima, pa i sa samim Kraljem.
Mk 4,26-34
Baci sjeme i ode spavati, a sjeme raste — sam ne zna kako.
U ono vrijeme: Govoraše Isus mnoštvu: »Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste — sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.«
I govoraše im: »Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.«
Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao.
Riječ Gospodnja.
