Proletjeli su mjeseci od kada je u rujnu nova generacija 3D-ovaca započela svoj put u 3D formaciju – svoju avanturu s Bogom. I nije to baš lagan put. Treba se na njemu boriti, i kako nam je naš pater Bojan često govorio – s Bogom hrvati.  Hrabri su bili i naši 3D-ovci hrvajući se iz tjedna u tjedan sa zanimljivim, ali i onim “dosadnim” nagovorima. Borili su se i u svojim grupama i sa svojim animatorima dijeleći i dolazeći onda kad im se dalo, ali i onda kada nisu imali volje ili su ih stiskale razne fakultetske i životne obaveze. Borili su se i sami sa sobom u eksperimentima koji su zahtijevali izlaganje nekada teškom i neugodnom, ali istovremeno su ih učili pouzdanju u Božju pomoć. A možda najviše borbe je bilo s tjednim zadacima i izazovima koji su pozivali na konkretnu promjenu – koja je rijetko kada lagana.  

U svim tim borbama, borio se i Bog, za nas i s nama. Hrvao je zajedno s nama i tako nas sve skupa doveo do završetka još jedne 3D godine. A kako nije ta naša 3D formacija mala stvar, ove godine smo proslavili dvostruko! 

Približavajući se kraju došlo je napokon i vrijeme žetve, sabiranja plodova i prebiranja po svim događajima u srcu. Težeći tome najprije smo se uputili na hodočašće Svetom Križu u Kravarsko. Bio je taj put simboličan, jako sličan našoj 3D godini – mučili smo se na uzbrdicama, a lovili dah i sakupljali snagu na nizbrdicama, susretali se s novim ljudima u selima, sa samim sobom i Bogom u tišini. Sunce nas je pržilo, a hlad i vjetrić hodajući kroz šume i polja odmarao. A u Kravarskom Bog nas je dočekao u misi i finom roštilju, pjesmi uz gitaru, u suncu i ležanju na travi, smijehu, razgovoru i odbojci i igri Pogodi tko sam. Bog je svakako iznenadio i vozača autobusa iz Kravarskog kada mu je na vrata inače praznog autobusa, banulo 40-ak raspjevanih 3D-ovaca. I pjevalo se sve do Zagreba jer trebalo je tu radost i s drugima podijeliti. 

Da bismo radost koju smo pronašli još više umnožili našoj završnici tu nije bio kraj. Sve tri godine još su se jednom okupile te kroz kratke skečeve međusobno se predstavili jedni drugima. Merzova dvorana u Palmotićevoj orila se od smijeha kad su grupe uprizorile smiješne trenutke iz svoje godine, prikazivale svoje slabosti i teškoće s kojima su se nosili. Pjevalo se, sviralo, glumilo i puno smijalo dok je sva ta skrivena kreativnost izlazila na površinu. Čini mi se da smo pomalo i sami sebe iznenadili, pogotovo jer je svima na spomen javnog predstavljanja u početku bila muka. A ta muka rodila je radošću. Nije se to dalo sakriti, niti stišati niti prikriti. Isijavala je sa lica sviju. Na sjećanje te prepune dvorane smijeha pomislim da je tako nekako moralo biti i na svadbi u Kani. Onda kada je Isus svoje prvo čudo učinio. Od prljave vode, u starim posudama, novo, dobro vino napravio. Na radost sviju, od poslužitelja do svatova, gostiju i njegovih učenika. Jer sve njih je čudom darovao, a tako i nas – voditelje, patere, animatore i sudionike. Sa svakim od nas je radio, strpljivo, nježno i ustrajno. Mijenjajući i naše prljave vode u dobro, fino vino, koje će donijeti radost drugima. 

Ta radost i zahvalnost posebno je bila vidljiva na licima ponosnih animatora prilikom dijeljenja diploma i zagrljaja svojim grupljanima. Uistinu punih srca prinijeli smo sve to i same sebe na posljednjoj ovosezonskoj Misi mladih – zahvalnici za 3D godinu. Pater Skelin pozvao nas je da ne prestanemo nositi u svoju svakodnevicu ono što smo naučili te da ovo nije kraj nego tek početak. Mene je ganula prepuna dvorana i probudila mi se zahvalnost što mogu petu godinu za redom kao dio 3D formacije stajati pred raspetim Kristom, dok mu se srce raduje što nas sve tu vidi. 

Napisala: Voditeljica 3D formacije, Marina