Današnja SKAC priča proizašla je iz srca naše Vesne Sabo koja je u Palmu prvi put kročila prije 17 godina. Uživaj u čitanju, a ako želiš podijeliti svoju priču piši na odnosi@skac.hr

P.S. Rođendanska fešta je u subotu 28. studenoga u Palmi, stavi u kalendar i vidimo se!

Neki dan sam imala omanju nezgodu u kuhinji radi koje sam trebala bojati zidove. Nakon kupovine svih potrebnih materijala i alata, obukla sam ništa drugo nego majicu volonterskog projekta 72 sata bez kompromisa (prijave za ovu godinu su otvorene!), muški model s otiskom prsta kao popratnim vizualom i krenula….

Upoznati sebe

Stavljajući pik trak, zaštitu za pod i namještaj, pa impregnaciju navirala su mi sjećanja i zahvalnost. O tome kako mi je netko prvi put povjerio radnu akciju maljanja zidova na 72 sata, pa o svakom sljedećem 72 sata koji je pokazivao kako je Crkva mlada zaručnica koja izlazi iz svojih odaja, spremna je uprljati ruke, plakati sa zaplakanima, tješiti umorne. Kroz 72 sata bez kompromisa sam učila kako moliti, tražiti i primati pomoć za druge. Okusila kako je odmor prijeko potreban baš onda kad nemaš vremena za njega. I oduševila se kad sam umjela biti ovdje i sada.

Kušati Boga

Duhovnost u SKAC-u za mene je malokad je imala oličje onoga što mi na prvu prođe glavom kad netko kaže duhovnost: meditacija, klanjanje, svete mise, pjevanje, slavljenje, ozbiljnost i napose duboka sabranost. O duhovnosti sam ponajviše naučila davne 2015. u Županji i cijelom njenom kraju koji je bio potopljen vodom, natopljen vlagom i ustajalom vodom. O tome me je poučavala samoprozvana gerila koja je čuvala leđa bez riječi, u tišini. S njima sam se uvjeravala u to kako su zakoni i pravila bez ljubavi samo to – slovo na papiru ili riječ izgovorena u vjetar. A ljubav, baš kao i voda, uvijek pronađe put.

O duhovnosti sam učila stojeći iznad modravske septičke jame i radeći posao koji je netko trebao obaviti.

O duhovnosti sam učila gledajući isusovce kako se ne srame pokazati svoje slabosti, rane, manjkavosti i okrhnutosti, ne mislim pritom samo na unutarnju vulnerabilnost.

Učila sam o duhovnosti, i na svim duhovnim vježbama, okusila Boga koji je u obećanjima toliko glasan i vjeran da i 10 godina ne da zaboraviti obećano.

Kušala sam duhovnost koja je brza kao najsporiji član grupe, i da u spremnosti na tu sporost leži snaga grupe/zajednice.

Napajala sam se duhovnosti koja ima povjerenje u stvarnog čovjeka i računa sa mnom. U toj duhovnosti ima puno odgovornosti i povjerenja, nešto manje romantičnosti, tek u trenucima nalik onom kad smo molili časoslov na modravskom brodu ispod neba s milijun zvijezda. Takvih je trenutaka, Bogu hvala, bilo i dat će Bog da ih bude još.

Pripadati i živjeti za druge

Sv. Ignacije u nekom svom spisu daje savjet o tome da prilikom razlučivanja treba motriti neku stvar kakav je imala početak, sredinu i kraj, pa dalje na svoj način objašnjava tu stvarnost. Sa sigurnošću mogu reći da za svoj početak u SKAC-u zahvaljujem Tomi koji me je, prije 17 godina, pozvao na Modrave. Moj život u SKAC-u je vezan uz zajedničko blagovanje hrane, zajednički put, rad i suživot; dijeljenje teškoća, neizvjesnosti, bolesti i svega onog dobrog i lijepog; proživljene modravske i zagrebačke oluje, a ono što je proizašlo iz početka i sredine tih blagovanja su sva cimerstva, prijateljstva, susjedstva i kumstva. Nema veće ljubavi od ove.

Svim SKAC-ovcima i isusovcima želim da:

Znamo i mognemo zahvaliti za dobra koja smo primili.

Oprostimo što traži oprost.

Nastavimo svijetliti, kvasiti i soliti po selima, župama, uredima, poslovima, gdjegod bili.

Boga u svemu tražimo i nalazimo.