Prošli tjedan smo u sklopu serijala #SKAC25 objavili intervju s p. Zdravkom Kneževićem, duhovnikom SKAC Palme od 2007. do 2010. godine. Ako ste slušali, čuli ste da je nekoliko puta spomenuo svoju fasciniranost ljudima koji su tada u SKAC-u volontirali i radili (ako niste – poslušajte ga jer je super). Jedna od tih fascinantnih Božjih ljudi je i Terezija Klaić. Teško je Tere staviti u riječi, ali koliko je ona SKAC i Magis možda najbolje svjedoči činjenica da je i danas tu. Nećemo se lagati, poduži intervju je pred tobom jer se 20+ godina života ne da baš tako lako skratiti. A ni ne treba, guštaj!

Teški povratak u prošlost – kad si prvi put čula za SKAC i gdje? Kad si prvi došla u Palmu, sjećaš li se na koju aktivnost, s kim, kako si se osjećala?

Za SKAC sam čula mislim na faksu, od p. Mravka i Marije Selak. Tad je Luka imao vjeronauke, pa su oni išli i koji put sam išla s njima. Ali ono što me dirnulo baš je Palma sama. Jednom kad sam prolazila kraj crkve i stala se pomoliti, taman je bilo klanjanje (SKAC-ovo). Puštali su s kazetofona neku predivnu melodiju uz ambijentalna svjetla. To mi je bilo novo, malo i čudno (kako nemaju svirače?), ali privlačno. (Naravno da su imali svirače, ali imali su i ovaj dio s kazićem.) Ti vjeronauci mi nisu bili nešto posebno jer je bila ogromna gužva. Ja sam prije toga imala iskustvo super župe, pa katoličku srednju s dobrim duhovnim sadržajima, ali i za studentske dane sam tražila neko svoje mjesto pa sam se vraćala tom vjeronauku. U to vrijeme sam bila aktivna u Ekosspiritus, ali trebala sam mjesto u Zagrebu kojem ću pripadati. Znala sam otići i na druga mjesta, ali Palmotićeva je prevagnula, i to je bila baš čvrsta odluka. Sad kad gledam možda i prečvrsta koliko dugo sam tamo ostala. Hahaha.

Sad kad se osvrneš, što te "zacementiralo" u SKAC, da nastaviš dolaziti, volontirati, raditi? 

Sjećam se, tih prvih godina u SKAC-u je meni bilo nekako teško. Luka je stradao, ekipa koja je bila uz njega sad je ostala bez njega, trudili su se, ali su se pomalo počeli rasipati. Više čak zbog godina, svi su bili stariji i kretali dalje u život pomalo, ali opet je bilo njih nekoliko koji su ostali i vukli stvari. Zacementirale su me Modrave, apsolutno i daleko prije svega. Ima jedan događaj,  bilo je to na faksu. Sjedili smo u kantini na pauzi i pričaju ljudi o Modravama da će biti neki kamp, pa dogovori tko ide. Ja bez teksta ostala – netko radi nešto po mojoj mjeri! Nikad nisam išla u izviđače i sad to ima za studente. I prije nego su počele, Modrave su mi bile duboko u srcu, i dok nisam znala što je to. Onda sam prvo krenula kao sudionik, ali tada sam već i volontirala u SKAC-u. Onda je trebalo pomoć u kuhinji na Modravama, pa u osmišljavanju kateheza, ma pola tog se ni ne sjećam, samo znam da nije prošlo puno, bila sam ful u Modravama. 

Kad si počela raditi u SKAC-u? Što si sve radila, koji su ti bili glavni projekti/zaduženja? Je li bilo teško, naporno, borbeno? Kako sad gledaš na taj period, iskustvo? Što posebno pamtiš – izdvoji par trenutaka, stvari? 

Iskreno više se ne sjećam puno kronologije, ali mislim da je moje prvo veće zaduženje bilo vođenje kluba, prostora koji je i danas SKAC klub, ali bio je prilično drugačiji. Aime pa to je bilo prije više od 20 godina!

Prvo sam volontirala dobrih 10 godina, onda sam se tek zaposlila, kad su skužili da me se neće skoro riješiti. Hahaha. U tih 10 godina sam svašta radila, ne znam više, valjda sve što se moglo radit osim weba i tajništva. Ne znam razdvojiti vrijeme volontiranja i zaposlenja, posao je bio jedan prirodni nastavak. SKAC je bio dosta živo mjesto, pa i u godinama u kojima se naizgled nije puno toga događalo, u stvari se događalo puno toga. Tamo 2011. počelo je biti ekstremno puno sadržaja i događanja. Sjećam se da smo znali brojati što se sve odvija u Palmi –  osim SKAC-a bilo je tu nekakvih 20 različitih događanja ukupno. Da smo imali neboder mislim da bi bio pun u to vrijeme. 

Glavni projekti i zaduženja, hm, svašta je bilo, ali najupečatljivije i srcu najmilije su Modrave. Uz njih smo krenuli razvijati sustavne programe tijekom akademske godine. Kad je 3D krenuo, prve se godine zvao Effata, to je bio baš veliki pothvat. Krenuli su i programi duhovnih vježbi, pa kampovi. To su najveći projekti u kojima sam sudjelovala u podizanju i koordiniranju. U to vrijeme su tu bile još mise mladih, 72 sata, Volonterski centar, agenti dobrote, itd. U jednom trenutku je bilo toliko toga, a ja sam prelazila u Magis. Trebalo još nekog zaposliti i Bogu hvala, bila je to Marija Selak koja je može se reći svojim dolaskom započela novu eru u SKAC-u.

Kakva je bila ekipa u uredu, klubu, općenito ekipa u SKAC-u? Jesi s nekim od tih ljudi i danas u kontaktu, dobra?

Odgovorit ću za ono vrijeme dok sam radila – ekipa – najbolja, spremna na akciju, radišna, zabavna, duhovna, zrela i bilo nas je puno. Mogli smo proizvest inicijativu ili projekt i jednostavno je sve uspijevalo, svi smo bili na istom valu, ko jedan, prava gerila. S puno ljudi sam u kontaktu, zadnjih godinu, dvije sam malo posustala, ali i dalje je tu jedan krug ljudi koje smatram svojom drugom obitelji. Izvrsni ljudi i drago mi je da ih imam. 

Jedno vrijeme nam je bilo svaki dan kao na maturalcu, sve je bilo zabavno dok smo skupa. Trajalo je to nekoliko godina. U nekom trenutku mi se znalo pomiješat tko je iz koje generacije, pa sam se znala čudit da se neki ne poznaju baš dobro. Bilo je to vrijeme stalnog priljeva izvrsnih ljudi. Puno sam godina provela i u SKAC-u i na Modravama, tako da je u tih mojih puno godina, jednom sam zbrajala, prošlo više od 4 000 ljudi samo na Modravama, a da sam bila s njima u direktnom kontaktu. Osim onih koji su mi i dalje prijatelji, puno ljudi mi je ostalo u jako lijepom sjećanju. Sad u ovim godinama, nije mi čudno što stari(ji) stalno pričaju o mladima, mladi su voljni, željni, zainteresirani, željni doživljaja i znanja, svašta se može postići s takvim ljudima, a takvih je u SKAC-u bilo napretek.

Kad je u priču upao Magis, kako je to pokretanje udruge i projekata izgledalo s obzirom na sve SKAC aktivnosti koje su se paralelno odvijale? 

Znali smo da želimo više kampova, ali je bilo puno posla u SKAC-u i s Modravama, pa se ta ideja dosta dugo kuhala. Baš sam neki dan naišla u svojim dokumentima na mailu na skice, jedan folder se zove Taberna – to je bilo radno ime za Magis. Tomo i Žac su dobili zadatak da meditiraju nad time kako bi ti kampovi trebali izgledati na temelju Ignacijevih načela. I tako su domislili 5 tematskih kampova. Ekologija, edukacija, socijalizacija, formacija i rekreacija, mislim da je to bila neka nit vodilja koja se iznjedrila. Prve godine smo planirali 5 lokacija, ali izdvojit ću samo jednu. Tražili smo lokacije za kampove, a vlč. Roko Ivanović (tad nije još bio svećenik), bio je u SKAC-u aktivan na Modravama, pozvao nas je da vidimo jednu livadu na području Đulovca. Jer je kraj potoka, mi smo tu livadu prozvali livada iz sna i na kraju ta livada je doista ostala iz sna, jer je srećom Krupa ponudio da kamp bude kod njega, vrlo blizu te livade, ali na puno boljoj lokaciji. Dvije godine kasnije tamo je počeo kamp. Jedno vrijeme u organizaciji Magisa, a danas ga vodi udruga KRU Papuk na čvrstim temeljima, super ekipa i jako kvalitetan kamp. 

Ali vratimo se na prvu godinu Magisa, te 2014. godine, dogodila se poplava u Gunji. Nas nekoliko je otišlo u Županju već idući dan i tamo 5 dana pomagali. Dominik je smislio gerilu za Županju, Ilka iz Županje našla gdje ćemo biti i njeni nas upregnuli. Nakon tog iskustva znali smo da je potrebno kamp na ljeto imati u Gunji. A onda bez dileme jednostavno smo krenuli pripremati kamp u Gunji, a prvotnu ideju stavili sa strane. To je bio baš pothvat, bez obzira na veliku pomoć i dobre savjete koje smo dobili, to je meni bio najzahtjevniji kamp, ali objektivno i najproduktivniji. To je bio prvi Magis kamp. Čega god da se sjetim iz Gunje, sve je baš jako i emotivno, evo dvije slike. Jedna naša ekipa je radila na kući, a Ike i ja smo išli u obilazak i dođemo tamo, dotrči žena iz susjednog dvorišta, posjedne nas, počasti nas i ponavlja: Oni pjevaju. Oni pjevaju. Oni rade i pjevaju! Bila je dirnuta time da mladi provode svoje ljeto radeći teški fizički posao nekome koga ne poznaju još i besplatno. Ima i slika jedna te ekipe ispred te kuće, to mi je najdraža slika iz Gunje. Također se sjećam kad me Ike jedan dan pitao, Tere zašto ti na misi držiš glavu dolje stalno, a ja mu kažem, jer ne mogu držat glavu gore, preumorna sam. Ja sam tih tjedana spavala po 4, 5 sati, a prvo sjedanje u danu je bilo sat vremena prije večere. Ta Gunja je priča za sebe. Isto kao i Goli, kao i svaki kamp koji je bio u konačnici, ali eto ovaj sam izdvojila jer je bio prvi Magisov. Dogodine smo krenuli s 4 nova i Modravama, a naravno logistika i ljudstvo bilo je zajedničko od SKAC-a i Magisa.

Dokad si radila u SKAC-u / Magisu? Jesi i nakon prestanka radnog odnosa nastavila volontirati, vraćati se u SKAC? 

Radila sam do 2018. mislim, 5 godina, a prije toga dugo volontirala. Pa s obzirom na to da kad si u SKAC-u ili Magisu, ti ljudi ti vrlo brzo postanu prijatelji (drugi saziv Magis vijeća i još neki članovi iz tog vremena i dan danas imaju svoju WhatsApp grupu, a zove se Magisna grupa – hvala Aniti na tome:)). Užasno je teško otići iz nečeg što ti je posao iz snova, a meni je to Magis bio. Naravno da sam željela ostati još vezana, a moji nasljednici Vito i Katarina su to znali pa su me uključivali, pitali za savjet, mišljenje i slično. Još jedna zanimljivost, vezana je baš uz tu Magisnu grupu. Prije nekih 4, 5 godina na proslavi nečijeg rođendana smo iz fore išli zbrajat koliko nas – u tom trenutku 9 ljudi – imamo zajedno kampova koje smo pripremali logistički, programski, kao voditelji, kuhari i sl. I znaš koja je bila brojka? Nekih 150 tjedana. Osim tih prvih godina, kasnije i nisam više toliko sudjelovala ili samo mislim da nisam, jer ako nije 24/7, nekako si misliš da ne sudjeluješ, ali kad realno pogledam, nisam nikad zapravo ni otišla skroz, jer i dalje jako volim i SKAC i Magis, želim im sve najbolje i poštujem rad i trud svih onih koji su tamo, i zahvalna sam Bogu na svemu što danas rade i cijenim to. To znači i da se naš trud svojevremeno isplatio. Bilo je borbi gledati kako se nešto mijenja nakon što sam otišla, a nije više isto. Ne sviđa ti se to, ali to je djetinje. Jednostavno se trebaš opustiti i promatrati i gledati kako i drugi imaju priliku proći neka svoja vatrena krštenja, nove početke, graditi nešto svoje, pa nije to rezervirano za nekoga. I ja sam došla iza nekoga i taj netko je gledao je promjenu. Kada se tu opustiš, vidiš da je Bog tu, da vodi, i da je na tebi samo da ih se nekad sjetiš u molitvi i da ih voliš jer su i oni tvoji. Nije to obiteljska kuća koju si prodao pa ju netko uređuje po svome. To je njiva, koju treba obrađivati i svake godine saditi, na njoj raditi i s nje žeti. Sad su to drugi žeteoci, druge kulture rastu, ali to je naša njiva, koja nas hrani, i nas koji smo bili i one koji su sad i one koji dolaze. Mala crkva.

Klasično ignacijevski – možeš li izdvojiti jednu dobru, jednu tešku stvar/situaciju u svojoj SKAC "karijeri"? Što ti prvo padne na pamet ili da boli ili da donese osmijeh na lice. Što ti je najviše bilo (ili još uvijek je) Božje?

Dobra je, recimo to opet slikovito, mojih zadnjih 5 godina SKAC-a i Magisa (osim možda zadnje). Bili su mi kao jedan dugi, dobri maturalac. Što je bilo teško? Izlazak iz pratitelja u duhovnim vježbama. 

Najviše Božje: Kada me je netko pitao što mi to radimo tamo, posebno kada je riječ o kampovima, moj odgovor je bio: osmišljavamo mjesto na kojem će čovjek susresti Boga. To smo i radili. Koliko znam, to se i danas radi i događa. Ako radiš u udruzi s katoličkim predznakom, a još i u isusovačkom dvorištu, mislim da je to najbolji kriterij za samoprocjenu, motivaciju, komunikaciju s volonterima, voditeljima… Svaki dan se pitati radimo li na tome da čovjek susretne Boga, da ja susretnem Boga. Ako je tako, onda je  dobro.

Što je za tebe/tebi u životu SKAC? I Magis? 

Pa jako smo si puno dali, oni meni i ja njima, tako da je svakako puno više od nekog životnog perioda, ali i vrijeme u kojem sam ja bila najbolja verzija sebe.

Zašto mladi danas trebaju doći u SKAC (ako će slušati savjet nas starih)? 🙂

Ako slučajno netko pita za savjet, evo odgovor: Ignacijevska duhovnost je i pedagogija i to silno mudra. Ako sam sebi želiš stvoriti dobre temelje za odraslost, ovo je idealno mjesto, jer učiš o duhovnosti, o radu, društvu, sebi, i možeš naučiti kako upoznati i prepoznati Boga u sebi i oko sebe, a to je stvarno bitno za život vjernika.

Ako i ti želiš podijeliti priču, anegdotu, svjedočanstvo kako je Bog u tvom životu djelovao po SKAC-u, Modravama ili nekom drugom programu, javi se na mail odnosi@skac.hr.