Prošli petak je u sklopu ovog našeg serijala #SKAC25 objavljen intervju s paterom Musom, duhovnikom SKAC-a koji je naslijedio patera Luku. Možda ti je u tekstu zapelo za oko da je u počecima rada udruge jedan od načina komunikacije s mladima bilo i dopisivanje putem web stranice skac.hr (ako ti je promaknuo intervju, trk na link). Tada, 2000-ih godina, SKAC web stranica imala je više od 2000 otvaranja dnevno – to je kao da danas ima 200 000. Preveliko! SKAC online evangelizacija traje već više od 25 godina. Slali su mladi paterima pitanja o raznim temama, svoja razmišljanja, tražili savjete, pomoć, ali i dijelili svoja iskustva kroz komentare drugima.
Dobar dio pitanja i odgovora iz dopisivanja s mladima p. Luka objavio je u knjizi Šalabahter za život (fizički primjerci dostupni u SKAC-u i Verbumu). U nastavku donosimo dopisivanja p. Muse, iskopana iz internetskih arhiva, stara 20+ godina, a ti procijeni koliko su aktualna danas.
Duhovna pustinja, 25.4.2004.
Zanima me, zašto Bog dopušta duhovnu pustinju, osjećaj samoće i napuštenosti? Zašto se čini, da nas ne čuje? Meni se ponekada to čini neizdrživim!
Ponajprije treba znati razlikovati što je uistinu duhovna pustinja (ili duhovna suhoća ili dezolacija, tj. pomanjkanje duhovne utjehe) s njenim popratnim doživljajima kao što je osjeća samoće, napuštenosti i sl., od psihičkih stanja koja često imenujemo istim (ili sličnim) nazivima: usamljenost, tjeskoba, strah, ili čak razni vidovi depresije i sl.
Ako je riječ o duhovnoj stvarnosti, duhovna pustinja ima smisao samo kao oblik Božje pedagogije, kojom nas Bog želi odvojiti od nečega što On nije, – da bi tako bili bliže njemu. Čovjek je po naravi izuzetno vezan uz svoj svijet, svoj način gledanja i planiranja vlastitog života pa mu ovakvi procesi čišćenja nužno predstavljaju pravu muku. Gotovo da nema intenzivnijeg duhovnog napretka bez iskušavanja duhovne pustinje (ili suhoće).
Ta su stanja vrlo individualna, no postoji jasna razlika između popratnih stanja koje izaziva duhovna pustinja i onog običnog doživljavanja ostavljenosti i beznađa. Najprije, duhovna pustinja nikada trajno ne osposobljava čovjeka za život, ne uništava njegove psihičke i duhovne potencijale dok ovi drugi slučajevi (strah, tjeskoba, depresija i sl.) kao što znamo, dovode do kliničkih slučajeva destrukcije i trajnijih oblika psiho-fizičke i duhovne onemogućenosti.
No i u stanju duhovne pustinje netko (u želji da nađe racionalno tumačenje) može posegnuti za metodama koji ostaju na razini psiho-terapije, no ne donose nikakve rezultate, već mogu nanijeti i štete, jer je dijagnoza promašena. Duhovna suhoća je izvorno duhovna kategorija – ne samo psiho-fizička – bez obzira što se na tom području može jako manifestirati te čak poprimiti neke sličnosti sa određenim psiho-reakcijama. Za ovakve je stvari nadležan duhovnik, nikako ne psiholog.
«Čini se katkada neizdrživim»?. Kako nas duhovna pustinja želi uputiti na Boga koji jedini osmišljava naš život, iskušavanje Njegove prividne odsutnosti i jest gotovo neizdrživo. Ipak je izdrživo, jer kad bi se Gospodin uistinu udaljio od nas, u trenu bi nestala i sjena našega postojanja, pa mi onda ne bi ni mogli ovako ćakulati o «neizdrživosti».
Bolje da mu zajedno zahvalimo što nas uzdržava usprkos našoj «neizdrživoj» tvrdoglavosti. Bog te blagoslovio! p. Ivica
Molitvena skretnica, 22.1.2004.
Dragi p. Ivica, pročitala sam nekoliko vaših članaka, i zaista sam zadivljena s kakvom mudrošću, razumijevanjem i ljubavlju odgovarate na naša pitanja. Hvala vam i Bog Vas blagoslovio. Imam 29 godina i jedan problem koji me tiho i konstantno muči. Prije pet godina sam doživjela svoje obraćenje, u smislu da sam počela moliti krunicu ići na misu redovitije i učlanila sam se u molitvenu grupu. Kroz to vrijeme kako sam rasla u vjeri doživjela sam ogromnu unutarnju radost mir i što god da mi se desilo u životu, znala bih da Bog sve okreće na dobro, te sam imala nadu i vjeru u život.
Međutim, već godinu dana ne osjećam više takav mir i radost kao prije, postala sam napeta, nervozna i zatvorila sam se u taj krug, plašeći se života i bolesti kao nikada prije. Trenutno sam učlanjena u jednu karizmatsku molitvenu grupu, i u njoj imam još neodgovorenih pitanja, puno se toga dešava što je meni neshvatljivo dosta puta, svi ti darovi Duha Svetoga, zanos dok pjevamo na našim molitvenim sastancima, su me prije jako privlačili, međutim sada se pitam gdje to sve vodi. Ponekad pomislim da je (ne svakako jedini) ispravan odnos s Bogom ipak u skrovitosti mog i njegovog srca, u molitvi koju mu upućujem, u ljubavi Božjoj koju želim iz srca dati drugima i tako donositi Isusa onima koji ga ne poznaju. Na neki način sam izgubila i povjerenje u svećenika koji nas vodi, a to mi je zaista teško palo, ne u smislu da mislim da je loš, čak više to je jedan od svećenika koji svojim Životom svjedoči Isusovu Ljubav. A razlog je možda moja nevjera u živog Isusa u njegovu svemoguću ljubav i moć da može svaku situaciju u životu promijeniti.
Osjećam da sam se izgubila u svemu tome i da sam negdje usput izgubila svu svoju vjeru u sutra. Muči me i to što za razliku od nekih svojih prijatelja previše razmišljam o Bogu, Njegovim putovima za mene, a možda premalo radim na ostvarenju njegovog plana. Ne znam kako čuti Božji glas i koji je to životni poziv gdje ću ja osjećati radost. Neudana sam, nemam trenutno ni momka, a naravno da se želim ostvariti i kao supruga i majka, a nikako da vidim i otvorim ta vrata u svoj život.
Sve u životu ima svoje vrijeme. Doživjela si napredovanje u duhovnom životu putem seminara i sudjelovanjem u molitvenoj grupi. Sada očito treba napraviti korak naprijed.Sada trebate stvoriti «molitvenu grupu» koja će se sastojati od ljudi koji su životom povezani s vama. Možda vaša obitelj? Ili redovnička zajednica koja moli i živi za Crkvu?
Dosad je molitva stvarala smisao životu. Sada molitva treba davati život, neposredno mu služiti, postati sam život…Dosada je molitva tumačila životna događanja, odsada treba život učiniti služenjem Onome kome upućujemo svoje molitve. Molitva je razgovor s Bogom, druženje s Ocem, izvršavanje Njegove volje je suradnja u ostvarivanju Njegovih planova koje smo u molitvi nazrijeli kao spasonosne. Te prije svega kao MOJE osobno.
Ukoliko ostanete tamo gdje jeste život ti može postati opterećenje. To nikako ne znači nužno odvajanje od ljudi s kojima se sada družite (npr. u istoj molitvenoj grupi). Katkada novi životni poziv i to uključuje. To znači promjenu odnosa – treba postati aktivan.
Božji se glas sluša na različite načine. Vremena i životne dobi su također Božji glas. Nemir u vama također može biti Božji glas – tjera vas na nešto novo. Iskoristite taj nemir kao pogonsko gorivo kretanja naprijed, inače će postati vatra koja vas sažiže i iscrpljuje. Gledajte na svijet oko sebe odsada kao na one koji postaju dio vašega novoga životnog ostvarenja. S kojima ćete aktivno stvarati život. Nemojte se bojati. Za to nema razloga. To nam je Isus zagarantirao. Pa povjerujmo mu! Bog te blagoslovio, p. Ivica
Uživati na putu, 4.11.2003.
Sjedim u parku na klupi… (Iskreno, prvih desetak minuta nisam uopće razmišljao o pisanju, jednostavno sam se opustio i uživao u trenutku) … oko mene se čuju glasovi djece (u blizini je škola)… na jednoj od klupa sjedi jedan mladi par, nešto se raspravljaju, ne čujem glasove, ali po gestikulaciji vidim da se svađaju, ona odlazi, pa se vraća…. okrenuo sam glavu na drugu stranu… nije baš taktično miješati se u tuđe razmirice… makar i s distance!J
Uživati na Putu… da, nekako mi je zapela za oko ta rečenica tvoga prijatelja… ne mogu reći za sebe da sam nezahvalno biće, niti da mi išta u životu nedostaje osim LJUBAVI – življene, oživotvorene, ostvarene, ispunjene u zajedništvu s drugom osobom, s drugim dijelom mene… (pobjegao mi je pogled na ono dvoje – sada se grle i ljube!J, niti ne znaju koliko su sretni!J)… sreća… zahvalnost… jednom dok sam razmišljao koji je smisao i svrha moje samoće, odjednom mi je došlo nadahnuće za spontanu molitvu zahvale za to stanje! Evo, podijelit ću ju s tobom:
Bože, hvala Ti na daru samoće i neispunjenosti,
hvala Ti što si me naučio što znači
biti i kročiti kroz život sam.
Molim Te da, kada se njezini i moji
putevi stope,
niti jedan trenutak života ne zaboravim
hladnoću usamljenosti,
nego da svaki trenutak s Njom
doživim kao neprocjenjiv dar!
AMEN!
Kada razmišljam… čovjek… biće stvoreno na sliku Božju… voljeti i biti voljen – to je naša srž, naša ESENCIJA! Reći da sam sretan i slobodan – ostvaren… možda će to zvučati kao apsurd, ali smatram da ću slobodu – pravu slobodu i sreću, doživjeti tek u zajedništvu s njom! Tek kada se Njegova ljubav počne ocrtavati kroz konture njezinog bića!
….evo, baš mi se javlja jedna slika… Adam, prvi čovjek, bezgrešan, otvoreno komunicira s Bogom, živi u svijetu koji na sebi nema trunke ljage grijeha, a opet! Čak niti u tome SAVRŠENOM okružju on nije potpun, nešto nedostaje, NETKO NEDOSTAJE! Nedostaje Ona, Eva, žena, druga osoba, i tek nakon stvaranja žene, raj postaje RAJ u pravom smislu te riječi – potpuno osmišljen, svrhovit i SAVRŠEN! … i sada ja pitam tebe – da li tražim previše od Boga kada ga molim za jedan divan, ispunjen, kršćanski brak? Da li tražim previše? Mislim da ne, mislim da je ono za što ga molim nešto najnormalnije na svijetu – voljeti jednu ženu i da ta žena voli tebe, i da vaša ljubav bude sva uronjena u Njegovoj ljubavi – pa da li postoji nešto ljepše?
Možda ćeš reći da pretjerujem, da previše idealiziram stvarnost i život… ne znam, puno sam razmišljao i propitkivao samoga sebe i… iz svega sam zaključio da je zapravo najbitnija stvar u svakoj vezi da se ona temelji na ispravnom vrijednosnom sustavu, na iskrenosti, prihvaćanju, opraštanju…htio sam reći…Bog nam daje dobar temelj, svoje Zakone, i ako se na njima gradi veza onda će to biti nešto čvrsto, dobro, kvalitetno, nešto što će obadvjema osobama omogućiti da se razvijaju kao ličnosti, da rastu, da se usavršavaju i da uče jedno od drugoga i da teže onoj punini koja će tek doći nakon ovoga života, a to je nešto predivno…zamisli!..cijeli život provedeš s jednom osobom i svaki dan ti predstavlja novi izazov i novo otkriće i novo davanje sebe drugome i novi rast u ljubavi! Pa zar to nije fantastično! Zar to nije jedna fantastična slika? Zar to nije PRAVI užitak?
Hmmm…. uživati na putu… mislim da je puno ljepše, ispunjenije, bogatije i uzbudljivije uživati i putovati u dvoje…
Pozdrav u Kristu! N.
Hvala na razmišljanju. Meditiraj o putu na kojemu ćete vas dvoje hoditi. U međuvremenu krči staze da put bude vidljiv i siguran za oboje. Ovakvi putovi imaju, za razliku od običnih, dva početka. Tvoj i njezin. Oboje trebaju tek prepoznati put onoga drugoga kao istinski svoj. Kada? Uhvati taj trenutak! Tada postani kockar. Samoća u kojoj meditiraš će ti dat izvući pravu kartu. Sebe samoga. Spremnog za nešto veliko. Samo naprijed! Bog te blagoslovio, p. Ivica
Ako želiš podijeliti priču, anegdotu, svjedočanstvo kako je Bog u tvom životu djelovao po SKAC-u, Modravama ili nekom drugom programu, javi se na mail odnosi@skac.hr.
