Prošli nam je tjedan na kavu došao pater Ivica Musa, a povod je bio razgovor i prisjećanje na SKAC godine kad je on bio duhovnik i predsjednik Udruge. Nakon teške prometne nesreće u kojoj je u lipnju 2003. nastradao p. Luka Rađa, logično je bilo da duhovno vodstvo SKAC-a preuzme upravo on. Zašto je tomu tako, pročitajte u nastavku.

Teško je u riječi pretočiti radost i žar kojim je p. Musa pričao o uspomenama i dogodovštinama – a puno ih je stalo u period od 2003. do 2007. godine (neslužbeno i do travnja 2008. godine) dok je živio i radio s mladima u Palmi.

Krenimo od početka, kako ste došli u SKAC?

I prije Lukine nesreće bio sam prisutan u SKAC-u, nešto malo pomagao i upoznao neke suradnike, po liniji prijateljstva s p.Lukom. Taman sam se vratio iz Rima i uključio se na aktivnosti FTI-ja (sada FFRZ-a), predajući na tim učilištima, ali dopala me i uloga duhovnika drugoj grupi na prvim Modravama. Upoznao sam preko Luke ekipu koja se tada okupljala u Palmi i volontirala. Fenomen su mi bili ti njegovi mladi suradnici koji su – nakon nesreće – bez duhovnika, vođe, predsjednika Udruge – kako god želite – progurali prvu godinu Modrava koja je bila iznimno zahtjevna po svim pitanjima. I to nam pokazuje da kad se ljudi mobiliziraju – stvari se rješavaju.

Kad je završilo prvo modravsko ljeto, Provincijal je krenuo ispitivati tko bi mogao nastaviti raditi s mladima u Palmi, u SKAC-u. Ja nisam bio među prvim izborima, trebao sam ići full time na Jordanovac. Međutim, na koncu mi je Provincijal došao i rekao da privremeno vodim SKAC jer nema tko, ali i da ostanem na Jordanovcu. Tako sam jedno vrijeme jutra dok se studenti nisu motali po Palmi provodio na Jordanovcu, na predavanjima na fakultetu, a onda bih se spuštao u Palmu. No pokazalo se da je ipak potrebno da duhovnik bude stalno prisutan u Palmotićevoj pa sam se tu preselio i ostao do jeseni 2007. godine kad sam uz postojeće obveze postao i župnik na Jordanovcu. Ni to nije išlo glatko jer sam ljeto trebao biti na Modravama, a istovremeno i preuzeti župu. Na kraju je vodstvo SKAC-a formalno preuzeo p. Zdravko Knežević, ali ja sam ostao uključen u neke aktivnosti do travnja 2008. godine. Dogovorili smo se da će p. Zdravko preuzeti sva događanja u Palmi, a ja sam s ekipom nastavio pripremati Modrave te godine. Puno, puno posla te godine odradio je i p. Hrvoje Mravak, koji je tada bio student koji je razmišljao o redovničkom pozivu.

Dobar dio ljudi koji će čitati ovaj tekst 2003. godine nije bio ni rođen, a i starije je dobro podsjetiti na te dane, situaciju, vrijeme. Kakav je bio društveni kontekst u kojem je SKAC krenuo rasti?

Vrijeme kad sam ja preuzeo SKAC bilo je potpuno drugačije vrijeme od današnjeg. Tek se smijenila Račanova Vlada i odmjeravalo se gdje smo sad u Hrvatskom društvu, kako dalje, hoće li se "komunizam" vratit u nekom obliku? Možemo to vidjeti na primjeru odnosa s donatorima. Pater Luka je stupio u kontakt s mnogim ljudima i tvrtkama, nešto sam ja preuzeo od njega, a neke potencijalne dobročinitelje pronašao preko svojih kontakata. Hodali smo na sastanke i razgovarali, i vidjelo se da su ljudi jako oprezni. Dočim se nešto ticalo Crkve, otvaralo se i pitanje kako će se to odraziti na poslovanje itd. No Bog uvijek nađe način i pošalje ljude koji pomognu vrlo konkretnim donacijama – primjerice čovjek pokloni pola junca za Modrave, ili po 1000 jaja u par navrata ili 50 kilograma meda i slično. Sudionici su tada plaćali vrlo malu participaciju, mislim oko 100 kuna za tjedan dana. Ali napominjem opet, drugačija su to vremena bila. Nama je na srcu bilo da omogućimo svima koji žele doći – da dođu na Modrave, uzdajući se u providnost.

Kako je SKAC tada bio organizacijski posložen?

U SKAC-u je bila zaposlena jedna osoba na puno radno vrijeme, pola vremena se bavila Modravama, a drugu polovicu tekućim stvarima u Palmi. Na pola radnog vremena bila je zaposlena i tajnica koja je brinula o administrativnim i financijskim stvarima, a imali smo i nekoliko honorarnih suradnika – jednu curu koja je administrirala web stranicu te voditelja SKAC Kluba. Htjeli smo u SKAC zaposliti više ljudi, ali nažalost nije bilo sredstava za to. Bilo je zato puno volontiranja (kao i danas). Iz sadašnje perspektive, čudim se kako smo uspjeli sve posložiti.

Koje su se aktivnosti odvijale u Palmi tjedno, mjesečno, godišnje?

Uh, treba te toga svega prisjetiti. Sjećam se tečajeva plesa koje je vodio jedan Palmaš (iz Zenice čini mi se) volonterski. Po 150 ljudi je dolazilo na ples u Veliku dvoranu (sadašnji bogoslužni prostor), ali isplatilo mu se volontiranje jer je na plesu, čini mi se upoznao i buduću suprugu. Vjeronauk se održavao na francuskom jeziku te engleskom ili španjolskom jeziku, a možda i na oba, sad se ne mogu sjetiti. Učio se jezik, ali kroz teološke teme. Održavao se ovdje više godina i tečaj glagoljice. Imali smo niz umjetničkih aktivnosti, oslikavanje razglednica i raznih praktičnih stvari. Držale su se i radionice o vodstvu, kako organizacijski i pravo posložiti rad Udruge. U Klubu su se više godina održavale i glazbene večeri. Pozivani su bendovi ili pojedinci koja sviraju umjetnički prepoznatljivu glazbu, uglavnom izvan postojećih trendova, primjerice staru irsku glazbu, tradicijsku makedonsku glazbu, čini mi se i tradicionalnu židovsku glazbu, talijanske kancone… Nastupa li u SKAC Klubu i razni naši bendovi, kojih se nažalost teško sjetiti po imenu. Gosti su uvijek bili originalni, nastupali praktički besplatno, a uz glazbu se učilo o kulturi i tradiciji i povijesti. To je bila jedna vrsta glazbene formacije. Klub je bio baš živ i počelo se po gradu pričati kako se mladi okupljaju u tom nekom klubu u Palmi. Organizirali su se i neformalni dočeci nove godine, gostovanja raznih stručnjaka o raznim društvenim i političkim temama jer smo uvijek htjeli čuti drugu perspektivu. Znalo je biti baš gužve u Palmi, više aktivnosti u danu i borba za prostor (skoro kao i danas). Između 400 i 500 ljudi se redovito „motalo" po Palmi tjedno (nekada i puno više) po raznim programima. Uz to, bili su tu i vjeronauk s gostima, duhovne obnove, dopisivanja preko web stranice SKAC-a „Pitanja i odgovori". Ono što je p. Luka počeo (Šalabahter za život), to sam ja nastavio. Mi smo tada 2000-ih godina, imali više od 2000 otvaranja web stranice dnevno. To je bilo preveliko. U rad SKAC-a tada je bio uključen i pater Volenik koji je u biti vodio Misu mladih nedjeljom u 12:15 jer su meni kad sam tek došao u Palmu dodijelili misu u 11 sati. Njegove propovijedi su snimane i objavljivane na webu jer su bile jako popularne. Čak i kad je otišao u Belgiju, slao je zgodna promišljanja i osvrte na nedjeljna evanđelja. Imali smo i jednu kolumnu „Studentsko oko" koju je vodio Mišel Barović, koja je također bila jako čitana. Bili smo živi uživo, ali i online.

SKAC Zbor u Palmi i u Parizu

Petkom smo „preuzeli" klanjanje u Bazilici koje je glazbeno pratio SKAC Zbor. Taj Zbor je bio baš zanimljiv, ad hoc skupljen, ali vrlo entuzijastičan i jako dobar. I moram podijeliti priču o odlasku SKAC Zbora u Pariz. Isusovci su tada vodili hrvatsku misiju u Parizu. Dočuli su za SKAC Zbor i pozvali su nas da sviramo na dočeku Nove godine u kripti crkve u koju stanu stotine ljudi. Takav poziv se ne odbija pa se ekipa pripremila, toliko da su imali na repertoaru preko 1000 pjesma. Krenulo se promišljati kako što jeftinije proći, odnosno doći do Pariza, iako su domaćini rekli pokriti putne troškove. Našli su neki kombi od neke udruge, sav raskliman, no uspjeli su po velikoj zimi I snijegu doći do Pariza. Publika su bili Hrvati, ali pariški Hrvati za koje su pretpostavljali da su „finiji od nas domaćih". Gosti su se krenuli okupljati, a Zbor je krenuo s laganicama za zagrijavanje, malo Gibonni, malo Oliver. Prošlo 45 minuta, sat vremena, ali ne trza publika, nema neke reakcije. Ide pauza, a voditelj Zbora, porijeklom iz Bosanske Posavine u kojoj je glavni instrument šargija, krene naštimavati gitaru jer je primijetio da nešto nije dobro. Zato nije primijetio da mu je upaljen mikrofon, a gitaru je štimao svirajući ono što mu je u genima – tradicionalne bosanske taktove. I krene se ugledna, pariška ekipa dizati na noge i hvatati u kolo. I nije više bilo stajanja, do jutra. Nezaboravne su te dogodovštine i priče.

Tražiti i nalaziti Boga u svemu!

SKAC je malo po malo postajao sve poznatiji. U tih prvih par godina rušio je i probijao ustaljene koncepte, doslovno se tražilo i nalazilo Boga u svemu, posebno na robinzonskom ljetovanju na Modravama. Kao duhovnik SKAC-a, redovito sam sudjelovao na susretima povjerenstva za pastoral mladih Hrvatske biskupske konferencije kojoj je na čelu tada bio biskup Ante Ivas. Za sve što se tada događalo u Crkvi u Hrvata vezano za mlade – mene, odnosno nas iz SKAC-a, pitao je što o tome mislimo i kako to vidimo. Reakcije mladih, roditelja, okoline na sve što se događalo u isusovačkom pastoralu mladih su bile pozitivne, plodovi itekako vidljivi. Primjera radi, sretne me tata od jednog mladića koji je bio na Modravama i pita me što smo mi napravili njegovom sinu tamo. Kaže da se vratio potpuno drugačiji, nema više nervoze, ljubazan je, odgovorniji – nema mu više što prigovoriti. Ako si bio ili bila na Modravama, jasno ti je puno toga. Ako nisi – vrijeme ti je (termini za 2026. su ovdje).

Tebe čekamo u SKAC-u, a pateru Musi zahvaljujemo za vrijeme i dijeljenje uspomena i iskustava. Kaže pater da su to samo sjećanja, neprecizna, slike koje su navrle kroz jedan razgovor. Ispričava se za moguće izostavljanje mnogih pojedinaca i inicijativa.

Ako i ti želiš podijeliti priču, anegdotu, svjedočanstvo kako je Bog u tvom životu djelovao po SKAC-u, Modravama ili nekom drugom programu, javi se na mail odnosi@skac.hr.