Prve SKAC korake napravio je prije 12 godina odlukom da se prijavi na kamp u Gunji. Danas je još uvijek aktivni SKAC-ovac, prijatelj i pratitelj u duhovnim vježbama. Današnju SKAC25 priču s nama dijeli Patrik Mihaljević. Pročitaj je i ne zaboravi upisati u kalendar datum proslave jubilarnog rođendana i okupljanja svih SKAC-ovaca i SKAC-ovki – 28. studenoga od 16 sati u Palmi.
Moj SKAC put počeo je velikim poplavama koje su 2014. zahvatile Slavoniju. Pater Ike je tada s grupom studenata organizirao kamp u Gunji u kojem su mladi pomagali u obnovi i sanaciji štete. Ja sam tog ljeta završio srednju školu, negdje sam čuo za taj kamp i odlučio se prijaviti. Tako sam upoznao ekipu iz SKAC-a.
U jesen sam otišao studirati u Zagreb i automatski imao mjesto gdje pripadam. A to je bila Palmotićeva. 🙂 Sudjelovao sam u većini programa koje je SKAC provodio: Efata (današnja 3D formacija), ministriranje na misama mladih, animator na Modravama, organizacija 72 sata bez kompromisa, duhovne vježbe na Golom otoku. Zatim sam se priključio formaciji za pratitelje u iDOM-u i sudjelovao kao pratitelj na raznim programima koji se kroz iDOM provode.
Prvo što mi padne na pamet kad danas čujem SKAC su Bazilika i Palmotićeva, pa onda Modrave. Palmotićeva je mjesto gdje me Bog najviše gradio. Prvo kao sudionika na programima, zatim kao animatora, pa kao pratitelja na duhovnim vježbama. I iako sam odavno prestao biti student, u SKAC-u me drže ljudi. Radost susreta s njima i služenje drugima.
Atmosfera u SKAC-u na mojim počecima bila je ista kao i sada. Radost, istina i prijateljstvo. To su riječi koje mi dođu kada se sjetim i tadašnjih dana u SKAC-u, a i sadašnjih. Samo sada, kad imam više iskustva u raznim programima koje SKAC provodi, to vidim na drugačiji način. Posebno se sjećam ministriranja na misama mladih s prijateljima i sudjelovanja na Modravama. U tome sam i najviše guštao. Bezbrižna studentska ljeta u službi Bogu.
Danas na svoje prve SKAC korake gledam kao na put u nepoznato. Nisam ja znao gdje vode, ali mi je drago da sam se odvažio na taj put upravo u SKAC-u. Sve mi je to kao jedan proces u koji se mladi student upustio ni ne znajući kamo ga to vodi. Proces koji će ga pretvoriti iz radoznalog mladića u muža i oca sa čvrstim temeljima da bude poslan u svijet. Mislim da tome služe svi programi SKAC-a. Da mladima podare nešto gdje će im srce biti ispunjeno i gdje će pronaći svoj dom.
Jedna stvar koji bih definitivno preporučio svim mladima u Modrave. Ali da idu sami, bez ekipe. Tako sam ja otišao u Gunju i mislim da je to bila prekretnica u mom životu. Da, to je nelagodno, ali tada nemaš druge opcije nego upoznati nove ljude i prepustiti se Bogu da te vodi. Kad imaš svoju komociju kroz prijatelje, to je opet tvoja sigurna zona u koju se vraćaš. Kad te sigurne zone nema, moraš se pustiti onome što ti On stavlja pred noge.
Meni je Bog po SKAC-u dao moju obitelj. Tamo sam upoznao Milu, svoju suprugu. Ona je ono najdragocjenije. A ako trebam navesti i druge blagoslove, Bog mi je po SKAC-u stvarno puno toga darovao. Darovao mi je i drugu obitelj: patere (očeve) koji toliko brinu za mlade da bi za njih dali život, i prijatelje koji beskompromisno daruju svoje vrijeme služeći drugima. Naučio me postaviti temeljne vrijednosti u životu. Jer kad je to na svome mjestu, sve ostalo je lako. Nema podjele unutar sebe. Znaš za što živiš.
I za kraj, dragi moj SKAČe, ostani mi takav – veseo, zaigran, ponekad naizgled neorganiziran, spontan i prilagodljiv. Neka u tebi zauvijek ostane to osluškivanje potreba mladih i prilagođavanje svojih programa njima. To beskompromisno darovanje sebe drugima. Neka u tebi uvijek raste Kristova ljubav za mlade.
