Produžili smo rok za prijavu u duhovne vježbe u svakodnevici do 15. rujna. Namijenjene su studentima i mladima koji žele svoj život urediti s Bogom. Individualno su davane što znači da ne ideš u vježbe solo, imaš svog pratitelja ili pratiteljicu koji ti pomaže i usmjerava te kad je i koliko potrebno. Kako duhovne vježbe izgledaju iz perspektive tvog suputnika ili suputnice, pročitaj u osvrtima niže. I ne boj se, prijavi se.
Bog koji hoda s nama
Nakon završetka formacije za pratitelje i upute da osluhnemo kako se dalje uključiti, meni su odmah „zazvonile" DV u svakodnevici. I zbog dobrog osobnog iskustva DV, ali i zbog želje da nakon duge formacije iskusim kako je to zaista pratiti u realnosti. Sjećam se sobice za razgovore, prigušenog svjetla unutra i nekako svečane atmosfere koja je vladala tijekom međusobnih dijeljenja. Jednom sam primila poziv da se pridružim nekom događanju upravo u vrijeme praćenja, inače bih se odazvala punom parom, ali ovaj puta nisam ni dovela u pitanje tu odluku. Znala sam da mi ništa drugo nije potrebno niti može zamijeniti tu sobu za praćenje. Za mene su ti razgovori bili poput molitve – ponekad puni života i nade, ponekad suhi, ponekad s upitnikom nad glavom, ali sa živom sviješću da Bog radi i da je prisutan u svemu tome. Bog mi je posebno bio u ljubavi koja se rodila za vježbenice, a znam da nije samo moja; na opuštenim supervizijama gdje smo zajedno produbljivali iskustva; u slobodi i rasterećenju da ne ovisi sve o meni kao pratitelju, već rast u povjerenju da Bog vodi i hoda s nama.
Najbolje mjesto u kinu
Služba pratitelja u duhovnim vježbama je jedan od bisera Ignacijevske duhovnosti: tko ga nađe, ode i rasproda sve da bi ga kupio :D. U službu pratitelja ušao sam prošle godine. Od tada aktivno pratim kroz cikluse. Iako je moje iskustvo u praćenju skromno, Bog se uspije poslužiti i s ono malo što imam za dati. Dok sam prolazio svoje bilješke s praćenja, prisjetio sam se svega što je Bog radio s vježbenicima i sa mnom. Praćenje je kao ono najbolje mjesto u kinu, koje se odmah popuni i s kojeg najbolje vidiš film. Tako i služba pratitelja, s najboljeg mjesta gledaš što Bog radi s vježbenikom.
Ponekad je bilo teško i izazovno, mislio bi da nema Boga u iskustvu vježbenika, da se ja ne trudim dovoljno da Boga dovedem vježbeniku… To je bila laž u koju sam povjerovao; da ja trebam nešto činiti da bi doveo Boga vježbeniku. Bog me kroz to naučio da je On taj koji vodi i radi s dušom, On bira kada i kako će doći, On je doveo dušu u vježbe i On će se pobrinut za nju. Dovoljno je da promatram i divim se, a promatrajući shvatio sam da isto čini i samnom. Jednako se brine za mene. To me naučilo da mu vjerujem i pouzdam se u Njega. Kad znam da On brine, onda ja više ne brinem. Kao pratitelju Bog mi je dolazio kao učitelj, otac, brat… zvao me na igru, na odmor, smiraj, molitvu i zahvalan sam na svemu što mi je dao i što sam mogao primit kroz ovu službu.
