Prošlo sam ljeto bila na duhovnim vježbama u šutnji na Modravama. Trebao mi je odmor nakon godišnjeg odmora koji je da se razumijemo bio lijep. Lijepo je doći doma, biti s obitelji, otići na more s prijateljima, guštati. Ali to i umori jer opet stalno letaš negdje. Mojoj duši je trebalo da stane, u miru, tišini, da odmori s Bogom. Da stvarno čujem Njega i vidim kakvo je moje stanje.
Modrave u šutnji su nova dimenzija Modrava, milina Božja unatoč pitanjima i borbama u srcu i glavi s kojima sam došla. Glavno pitanje s kojim sam se borila bilo je kako stati, sabrati se, pustiti, odnosno prepustiti Bogu sve. Jer ja bih sve dovela u red i posložila, a realno ne mogu ni sebe. Što su misli u mojoj glavi bivale glasnije i brojnije, Bog je pojačavao i glasnoću cvrčaka da mi kaže da – pustim, da ne mislim. I otišla sam čistiti masline od drače.
Drača raste iz kamena
i žilava je kao kamen.
Drača te primi,
zapne neprimijetno za tebe,
i drži se, ne pušta.
Ako je ne iščupaš odmah, dok je mala,
ovije se oko tebe sto puta.
Krade te.
Crpi snagu,
uzima život.
Ruži tvoju ljepotu.
Ne da drugome da ti priđe blizu.
Vidiš li koliko te vezala?
Kako te drži?
Kreni, čisti draču sa sebe.
Iz sebe.
Odmataj komadić po komadić njenih niti.
Ne možeš je strgati odjednom.
Strpljivo. Trn po trn.
I pazi, ranit će te poneki trn.
Nježno to čini.
Korak po korak, do korijena.
Odreži korijen.
Pokupi draču, svu draču.
I onda je zagrli.
Zagrli to trnje i odnesi ga dalje od sebe.
Jer trn koji ti nosiš u naramku i grliš, neće ti nauditi.
Ali onaj koji grli tebe, stišće i ne da disati.
Krade te.
I zato ti zagrli draču.
Zahvali joj i oslobodi se od nje.
Kreni.
To popodne u masliniku, s dračom i s Bogom koji mi je tako jednostavno pokazao kako gušim samu sebe kao ta drača maslinu, iskustvo je na kojem sam beskrajno zahvalna i kojeg se često sjetim kad se život zapetlja. Pomaže mi vratiti se bitnom, pustiti Ga da radi.
Prijave za duhovne vježbe u šutnji na Modravama su otvorene. Dođi, odmori s Bogom.
