Nakon radosnih u kojima je postao čovjekom, žalosna otajstva govore o Bogu koji je iskusio najteža iskustva ljudskoga života. Njima nam Isus pokazuje koliko nam je zapravo blizak. Isus se rodio kao malo dijete da ga se nitko ne bi mogao bojati, a izdan je, osuđen, patio i bičevan, da nitko ne bi mogao reći: „Isuse, ne znaš kako mi je“. Koji još narod ima Boga kojemu u patnji može reći: „Po pregorkoj muci tvoga Sina, smiluj mi se“? Kaže sveti Pavao u poslanici Hebrejima: „Stoga je trebalo da u svemu postane braći sličan, da milosrdan bude i ovjerovljen Veliki svećenik u odnosu prema Bogu kako bi okajavao grijehe naroda. Doista, u čemu je iskušan trpio, može iskušavanima pomoći.“

Gledajući Isusa kako prolazi muku, u nama se rađa suosjećanje, dođe nam da sažalijevamo Isusa. Možda se rodi i neki osjećaj krivnje posijan agresivnim propovijedanjem koje smo mogli čuti o činjenici da su naši grijesi tamo poveli Njega. No, Isus ne želi ni jedno ni drugo.

Može nam doći i želja da Isusa spasimo od pogrda i biča, da ga skinemo s križa. Današnji svijet tako reagira pred patnjom. Bježi. Svi smo uronjeni u ovaj svijet i svakodnevno naučeni izbjegavati i najmanje nedostatke komfora, a kamoli ozbiljne križeve. Licemjerno bi bilo reći da je nama pred patnjom prva reakcija: „Oh, ma Bog će to okrenuti na dobro!“. To bi značilo negirati tamu Maslinske gore. Negirati ljudsku narav. Čak je i Isus poželio da ga „mimoiđe ova čaša“. No ključno je, kako za Njega tako i za nas, da je Isus u neminovnosti patnje koju život nosi odlučio ostati uz nas. Mogao je sići s križa, no nije. Jer sloboda i lijek nisu u bježanju, nego u prihvaćanju, u pouzdanju, u velikodušnom bacanju u misterij života i svega što on nosi sa sobom. I tek tamo dolazi blagoslov. Tek tamo dolazi otkupljenje. „Kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni“. Dio života kojeg bismo najradije izbrisali, naš križ, postaje kolijevka u kojoj se rađa naš novi život. Božja snaga kada joj se u pouzdanju prepustimo pretvara prokletstvo u blagoslov. Pukotina koju bismo najradije zagletali, postaje upravo mjesto kroz koje svjetlo Božje ljubavi rasvjetljuje naš život. Isusova muka na križu nije zato agresivna poruka koja viče: „Umro je za tebe, ima da ga voliš i umireš za Njega!“. Naprotiv, ona je, kao raspelo na zidu dnevnog boravka, tiha prisutnost u koju ćemo, netko prije, netko poslije, u trenutku kada se i mi nađemo pred misterijem svoga križa, podići pogled i čuti Isusove riječi: „Tu sam, znam kako ti je“.

Daj Bože i nama milosti da smognemo snage i mi ponoviti za Isusom: „Ne moja, nego tvoja volja neka bude“. Da možemo kao i On na križu moliti Psalam 22, koji premda počinje iskrenim riječima: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“, vapi iz dubine: „Ali ti, o Jahve, daleko mi ne budi; snago Moja, pohiti Mi u pomoć!“ te u konačnici rađa pouzdanjem: „Jer nije prezreo ni zaboravio muku jadnika“, slavljenjem: „Zato ću te hvaliti u zboru veliku“ i nadom: „Siromasi će jesti i nasitit će se“.

U konačnici, Gospa. Naša draga majka, kao i pred anđelovim navještenjem, nastavlja govoriti svoj: „Evo me“. Srce joj se raspada od boli i zasigurno joj nije lako razumjeti svrhu Isusove patnje, no ona je već naučila vjerovati da njen sin zna što radi, jer je prije svega Sin Božji. Biti mu je u onome što je Oca Njegova, to jest u ljubavi prema Njegovoj djeci. Previše nas voli da ne bi pošao na križ, jer tamo smo mi. Tamo nas susreće. Tamo Mu je biti. A ona Ga previše voli da bi Ga tamo ostavila samog.

Budimo s Majkom Njegovom i svetim Ivanom često u duši podno križa Njegova i gledajmo Ljubav. Ne moramo ništa činiti, samo Mu dozvolimo da nas ljubi, da nas ozdravi, da nas spasi.

Izmoli danas krunicu i dopusti Gospi da te vodi do Križa. Htjeli bismo da s njome uvijek možeš ići do Njega, osobito kada i tebi postane težak križ. Stoga ti nudimo da ovoga ljeta iskusiš “Više u stvorenome s Gospom”. S Gospom koja nas uči ostajati s Njim i u patnji. Prijavnicu pronađi OVDJE.

Razmatranje: Tomislav Kaurloto
Fotografija: Tonya Butcher, Stabat Mater (Mother Standing), 2013.