Zanimanje: filozof (al’ onaj narodne filozofije)

Što radiš u SKAC-u i izvan njega?:  U SKAC-u više ne radim, ali sam dugo volontirala i radila, živjela od njega i za njega.

Čega se najviše bojiš?: Straha samog (vidi prvo pitanje)

Što najviše voliš?: Sadašnjost (slabo pamtim i nemam baš velikih planova za daleku budućnost)

Omiljena SKAC-ova vrijednost: požrtvovnost bez kompromisa

Zašto volontiraš?: Suživot s ljudima i međusobno pomaganje na korist svih – to se sad zove volontiranje, ali mislim da je to u načelu život. 

SKAC u krizi

Došao je moj red za pripremiti subotnji tekst rubrike Upoznaj SKAC. Svjesna trenutne pandemije, mjera koje se postrožuju, razmišljala sam što bi o SKAC-u trebalo reći usred svega toga, i tko bi uopće mogao tako nešto reći. Pitaj Boga koga ću staviti, rekla sam samoj sebi. I odgovorio je dosta brzo, čitanjima toga dana: Samo pazi i dobro se čuvaj da ne zaboraviš događaje što si ih svojim očima vidio; neka ti ne iščeznu iz srca ni jednoga dana tvoga života; naprotiv, pouči o njima svoje sinove i sinove svojih sinova (Pnz, 4, 9) Ok, pitala sam i Vesnu, ne samo Boga. Ali svi troje smo se složili: konačno je red da upoznamo Tereziju Klaić. 

Ona najbolje zna tko je u SKAC-u proživio i preživio krizu i čime je ta kriza izrodila. U nastavku vam donosimo priču o SKAC-u u jednoj ne tako davnoj krizi: o poplavama u Slavoniji 2014. Terezijino iskustvo i mene je oblikovalo u SKAC-u. Sve ono što se ne može upisati u nekakve protokole, upute, ono što čovjek sluti kao važno, a ne stane u tablicu ili video, Tere nam je znala prenijeti. A, hvala Bogu, još uvijek zna prenijeti. U nastavku prenosimo njezin tekst. 

Gdje sam bila 2014?

Ovih dana više sam puta pomislila – zašto ne radim u civilnoj zaštiti ili nešto takvo. To mi ranije nije padalo na pamet jer sam u prošloj velikoj krizi imala priliku aktivno sudjelovati na terenu. Bilo je to za vrijeme velike poplave, u kojoj je Gunja najviše stradala. Bili smo u tijeku priprema za prvo Magis ljeto, ali kako se dogodila poplava, bez nekih posebnih dogovora, samo smo se okrenuli Gunji.
Sjećam se jednog trenutka kad se organizacija kampa u Gunji već dobrano zahuktala, Ike me pita: Čuj Tere, ja tebe nisam ni pitao – je l’ tebi to ok da mi idemo u Gunju? Iskreno, nisam se ni snašla zašto me to pita jer mi je to bilo jedino logično i svi koji smo bili uključeni u događanja oko Gunje, nismo imali ni trena premišljanja što se treba činiti i treba li odustati od nekih drugih priprema.

A kako je sve krenulo?

U petak u svibnju 2014. poplavila je Gunja (i neka druga mjesta), a već u ponedjeljak samoprozvana gerila, nas sedam, bili smo u Županji. Tamo smo pet dana radili sve što nam se reklo i što se moglo: od noćnog dežurstva u Crvenom križu, prijevoza svih vrsta potrepština do večernjeg bijega na zečji nasip. Obišli smo i neke sportske dvorane u kojima su bili smješteni ljudi – stari, mladi, djeca – svi. To je bila vrlo bolna slika, no osjećaj nemoći se polako pretvarao u želju za nekom akcijom. Motivacija i svijest da je radni ljetni kamp prijeko potreban sama se uvukla u sve nas.

Nakon neviđenih Božjih upliva u našu organizaciju za koju smo imali svega mjesec dana, razna poznanstva, ljudska nesebičnost i empatija te naše ubijanje od posla urodili su plodom. Početkom srpnja došli smo u Gunju. Naravno, bilo je raznih problema, ali ne i straha. Organizirali smo se i krenuli. Primjera radi – prvih nekoliko dana, nisam imala pojma koliko je selo ili koliko ulica i kućanstava ima, no nakon nekoliko dana u glavi su mi se počele slagati kockice, tako da sam do kraja kampa znala: ulica i kućni broj, prezime, broj ljudi u kućanstvu, razina uništenosti kućanstva, minutaža od kampa do adrese.

Krbanje

Krbanje je riječ koju valjda nitko nikad prije nije čuo, a nam je tada bila ključna riječ. Naime, skidanje vlažne žbuke s ciglenih zidova bio je naš najvažniji zadatak i jedan od rijetkih za koji nije trebalo biti prethodne obuke. Osim toga, pomagali smo na sve moguće načine kojih smo se dosjetili, onako usput, samoinicijativno. A da bi se to uspjelo dogoditi, u pripremi je trebalo puno truda na razne strane: dogovoriti kamp u Gunji s kojom nikad prije nismo imali kontakt, dobiti dozvolu nadbiskupa, nabaviti vozila, zaprimati prijave, nabaviti šatore, pronaći mjesto za šatore, podići kuhinju, nabavljati hranu, vodu, alat, osmisliti tuširanje, brinuti za higijenu nakon poplave, brinuti za psihofizičko stanje ljudi u kampu, duhovno stanje u kampu. ali i potrebitih iz Gunje, dogovoriti timove, akcije, obavijestiti ljude da smo tu, odrediti prioritete i još dosta toga. Ljudska solidarnost i dostojanstvo skupilo se u dvorište stare osnovne škole i susjednu zgradu koja nam je bila spas, na inicijativu samog vlasnika.

Nisu ovo službeni podaci, ali mnogi su stari umrli od tuge – u dva mjeseca od poplave do ljeta, umrlo je više ljudi nego prvih pola godine. Mnogi su posvjedočili kako im se vratio PTSP jer su doslovno bježali pred naletom vode u zadnji čas kao u ratu pred metcima. Moram priznati da je i meni to bilo jedno od najznačajnijih iskustava u životu.

Čuvali smo jedni druge, motivirali. Nitko se nije nadimao i želio šefovati. Svi smo uskočili u svoju ulogu i trudili se odraditi je maksimalno dobro i bez nervoze. Ljudi su se navečer vraćali u kamp potpuno bijeli od žbuke, a tuširanje su nam omogućili mještani iz obližnjih kuća, tako da su se tu razvila i neka prijateljstva. Bili smo prihvaćeni i lako se dalo surađivati, od crkve i džamije, škole, Caritasa, Nadbiskupije, poduzetnika do općine i komunalnog, ali najviše se postiglo dobrotom naših susjeda.

Oni pjevaju! Oni pjevaju!

Na veliko razočaranje romantičara, nije ovo bila samo herojska bitka i lijepa priča za suzu u oku. Bili smo premoreni, izloženi prigovorima malo manje, ali izloženi zarazama podosta, svakodnevno pred nekim nepredvidivim problemom (od početka priprema do kraja), nekima smo smetali ili išli na živce (ljudi su izgubili domove, opravdano su bili osjetljivi). Ja to pamtim, ja to želim i moram pamtiti, jer sam bila organizator i odgovorna za sve na tom kampu. Ali ništa od toga mi ne zvoni u glavi kad se sjetim Gunje, nego riječi jedne žene kojoj su naši volonteri krbali kuću: „Oni pjevaju! Oni pjevaju! Oni rade i još pjevaju!“

Hvala ti Gunjo što si bila moja Gunja i što ćeš zauvijek ostati moja Gunja, i ne samo moja, nego od mnogih duša kojima si dala da se izlože i da dobiju priliku biti ljudi. Od onih koji su došli dati svoje ruke braći, do onih koji su nas primili i prihvatili kao braću.