Nedavno je u SKAC-u završila radišna obnova naših prostorija stradalih u potresu. Iz tog razloga rodila se želja da vas i upoznamo s ključnim volonterom te marljive akcije. Riječ je o hrabrom i odvažnom momku koji se ne boji zaputiti u nepoznato, neizostavnim članom naše obitelji te osobi koja je voljna pomoći gdjegod zatreba – Saši Butini!
Godine: 34
Zanimanje: magistar logistike
Što radiš u SKAC-u i izvan njega? U SKAC-u volontiram i član sam upravnog odbora, a zaposlen sam kao logistic manager u organizaciji koja se bavi razvojem i proizvodnjom uređaja za automatizaciju domova
Što voliš? Graditi i stvarati za svoju obitelj. Maštam o tome da jednoga dana izgradim kuću za svoju buduću obitelj.
Čega se bojiš? Života bez obitelji.
Omiljena SKAC vrijednost i kako je živiš? Ljubav – jer se ona nesebično daje. Živim je u davanje sebe drugima i preuzimanju odgovornosti.
Zašto volontiraš? Radi zajedništva i vrijednosti koje u zajedništvu žive.
Hrvatski katolički radio – valovi koji vode do SKAC-a
Uvijek je intrigantno čuti kako ljudi dolaze do SKAC-a. Sašina priča još je jedan dokaz kako se Bog služi svim mogućim sredstvima da bi ljude doveo na mjesto koje je pripravio za njih. S obzirom na to da Saša, prije nego je stigao do nas, nikada nije čuo za nas, Bog je iskoristio jedan dobar, tradicionalni medij – Hrvatski katolički radio! „U dubini srca zamolio sam Boga da mi daruje nešto u što se ja mogu dati, nešto što je u skladu s tim što je usadio u mene kada me stvorio. Vozio sam se na posao, upalio HKR i čuo za nekakvu akciju 72 sata bez kompromisa.“
I tako je krenulo Sašina SKAC pustolovina. Akcija je bila na Jordanavcu, slagale su se police i Saša nam kroz smijeh govori kako je on jedini došao tamo s alatom. No tu nije bio kraj njegovim hrabrim i odvažnim, kasnije i obilno blagoslovljenim pothvatima. Kako mu se takvo darivanje vremena svidjelo, poželio je uključiti se u još sličnih aktivnosti. Modrave su mu bile sljedeća postaja. No pravi izazov je zapravo bila ona postaja u Lisinskom. „Bilo je tri ujutro, Lisinski, ja i dva autobusa puna stranaca.“ No brzo se Saša snašao, sa svima upoznao te s vremenom postao neizostavan dio naše obitelji.
Novo ruho SKAC-a!
Saša je danas potpredsjednik SKAC udruge i član odbora, ali u srži i dalje ono njemu omiljeno – volonter. Pomaže gdjegod zatreba, a zadnjih pola godine najviše svog vremena uložio je u obnovu SKAC prostorija. „Nakon potresa u Zagrebu SKAC je bio u lošem stanju, bilo mi je na srcu da se to riješi. Htio sam da tu gdje mi je Bog otvorio vrata bude bez rupa na zidovima.“
Obnova je trajala osam mjeseci i sada napokon možemo s veseljem reći – SKAC ima novo ruho! Pogletana oštećenja na zidovima, lakirani prozori, zamijenjena rasvjeta, lakirana vrata, postavljene nove pločice u hodniku i kuhinji, SKAC naljepnice na ulaznim vratima, natpisne ploče na vratima od ureda. Sve to, a i nešto više, napravljeno je uz 30-ak para ruku marljivih volontera.
Poteškoće i zajedništvo koje je veće od njih
Kako je to bio obilan i naporan posao, nije prošao bez poteškoća. „Sjatilo mi se puno puta. Bio je to posao koji je veći od mene. Bilo je teško fizički, ali i operativno. Trebalo je sav taj materijal i alat pripremiti, sobe očistiti, volontere okupiti. Bio sam iscrpljen, ali Bog me digao da to odradim s volonterima do kraja.“
Upravo su ostali volonteri oni koji su Sašu vodili prema naprijed i davali mu snage da se posao završi. S radošću se sjeća jedne radne anegdote: „Jednu subotu krenuli smo s radom u osam ujutro i trebali smo biti gotovi do četiri popodne. No posao se odužio i nismo do tada stigli napraviti sve što smo htjeli. Poslao sam volontere doma jer su se dovoljno naradili, ali nitko nije htio otići! Bilo je već sedam navečer, svi su bojali štokove. No tada sam im rekao: Što ste pobojali ste pobojali, ostalo ćemo drugi put. Oni su stali i pogledali me, ja sam se okrenuo kako bih otišao i taman kada sam se okrenuo natrag prema njima vidio sam da su krenuli svi još brže bojati jer im se nije ostavljalo nedovršeno. Bilo mi je to smiješno i predivno. Ni kada su mogli, nisu htjeli stati.“
Srećom, svaki rad, a osobito onaj marljiv i iscrpan – Bog nagrađuje. Na kraju obnove, vidjevši razliku i sve što je učinjeno, Saši je najljepše bilo vidjeti reakcije ljudi i njihovu opću zahvalnost. „Puno njih mi se javilo ili u prolazu reklo koliko im je lijepo to što se napravilo. Zapravo mi se baš u cijelom procesu dojmila ta želja svih ljudi u SKAC-u da se pomogne na bilo koji način. Ako netko nije pomogao direktnim radom, pomogao je financijski ili lijepim riječima u prolazu.“
„Jedna cigla koja gradi ovaj dom“
Upravo je zajedništvo pokretač Sašinog volontiranja i ono što ga zadržava kod nas. „Zajedništvo koje ovdje postoji i vrijednosti koje u zajedništvu žive nemaju materijalnu vrijednost, ali meni je dovoljno i vrijedno biti jedna cigla koja gradi ovaj dom.“ Dodao je na to kako je u SKAC-u primio puno ljubavi, prihvaćanja, strpljivosti, dobronamjernosti te sigurnosti da je ovdje u redu biti baš takav kakvim nas je Bog stvorio. I ono najvažnije – ljude koji su postali važan dio njegova života. „Kada se sjetim svih osoba koje sam ovdje upoznao i iskustva koje sam doživio, osjetim veliku zahvalnost.“
Na kraju našeg razgovora Saša se sjetio još jedne molitve koju je davno uputio Bogu, ali i s vremenom zaboravio na nju. „Davno sam molio Boga da me stavi negdje gdje nekome mogu biti od pomoći. Zaboravio sam na to, ali kada sam postao dio SKAC-a sjetio sam se te moje prošnje. Sve je došlo na svoje mjesto.“ Možemo sada sa sigurnošću reći – Sašina SKAC priča služi nam kao primjer da ponekada samo treba biti hrabar, slušati Njegov glas, upustiti se u nepoznato, pa čak i nelagodu, biti slobodan Njegovoj providnosti i dopustiti Mu time da nam daruje ono što je pripravio za nas.
Još malo obnove 🙂
