Zanimanje: studentica psihologije
Što radiš u SKAC-u i izvan njega? U SKAC-u pohađam 3D formaciju, sudjelujem u nekim radionicama, članica sam VC-a…, a privatno studiram, družim se s prijateljicama, volontiram, uvijek su mi zanimljivi kreativni projektići i tako. : )
Omiljena SKAC-ova vrijednost i kako ju živiš? Jednostavnost me iznova privuče svaki put kad naiđem na ovakvu objavu na stranicama SKAC-a, ali njoj se još učim. S obzirom da najviše volonterskog iskustva imam u radu s djecom, na tom ću tragu izdvojiti kombinaciju ljubavi i domišljatosti, a ti mali genijalci me uče i jednostavnosti i hrabrosti. 🙂 Ljubav nekako uvijek nadilazi riječi kojima bi se mogla pokušati opisati, ali mislim da se nalazi u osmijehu, pružanju neke vrste prijateljstva i ozračja u kojem ta djeca zaista mogu biti djeca – slobodna, zaigrana, vesela, zbunjena, puna pitanja, katkad i zabrinuta… i da su takva prihvaćena. Naravno, rad s djecom nerijetko uključuje potrebu za improvizacijom koja za sobom vuče domišljatost – od smišljanja jednostavnih objašnjenja za riječi koje mi odrasli(ji) jednostavno razumijemo, ali nekad ni sami ne znamo kako ih nekome objasniti do novih igara, rješavanja problema…, općenito prepoznavanja individualnih obilježja i potencijala djeteta i pronalaska pravog načina oblikovanja kvalitetne interakcije. U svakodnevici izvan volontiranja, te vrijednosti pokušavam živjeti kroz slušanje, pomoć, savjet ili zezanciju s bližnjima…
Volontersko iskustvo (u SKAC-u i izvan njega): volonterski kamp Dumače (volontiranje na kampu i sudjelovanje u kreiranju programa), 72 sata bez kompromisa, držanje edukacije za buduće volontere u domovima za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi, volonterska skupina na faksu i Kuća sv. Terezije od Malog Isusa (dom za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi kod karmelićanki BSI).
Čega se najviše bojiš? Mislim da su to ona pitanja, pretpostavljam, velikog broja nas katolika – biram li put kojim na najbolji način mogu služiti Bogu i biti mu blizu, pripravnost za konačni susret…
Što najviše voliš? Rad/igru s djecom. : )
Zašto volontiraš? Jer na taj način i drugima (bar se nadam) donosim radost, i sama postajem radosnijom. Kroz volonterska iskustva shvaćam koliko me Bog voli, koliko je divno sve stvorio i na koliko toga mogu biti zahvalna jer mi je dano bez ikakve zasluge. Kroz volontiranje bolje upoznajem čežnje i darove koje mi je Bog usadio te dobivam priliku koristiti ih i tako Njegovu ljubav darivati drugima. Također, s obzirom na buduću struku, takvo iskustvo i u tom pogledu puno vrijedi. : )
U SKAC-u
Kada Sari ponudimo zadatak i ona ga prihvati, sigurni smo da će ga izvršiti, i mirni smo oko toga kako će ga izvršiti. Ako ne zna hoće li moći, ne obećaje. To ulijeva povjerenje. Njezina jasnoća prioriteta nekako i nas liši odgovornosti hoćemo li ju preopteretiti. U tome se, recimo, nama očituje jednostavnost u radu s djecom.
A domišljatost i ljubav očituje se ponajviše u plodovima rada – zanimljivim aktivnostima za djecu, primjerima rada za druge volontere, igrama, materijalima… No ništa od toga zapravo vam ne govori kakva je Sara. Da biste to doživjeli, kao i kod većine ljudi, trebate čuti i vidjeti kako priča o onome što voli raditi, ili kako to radi. Sara je introvert, i ponekad će među brojnim ljudima možda ostati daleka. Ali šteta bi bilo ne približite se i ne pitati ju koliko dugo volontira u Domu za djecu, i kako joj je… Kažem šteta, jer onda se prepoznaje iskra i ljubav koju daje, i dubina one Ljubavi koja ju je, baš nju, stavila na baš ovo mjesto, za rad s baš tom djevojčicom, ili baš na kamp u Dumače. Iako ne priča puno, Sara će uvijek reći ono što treba kad treba. Npr. kada treba razbistriti nešto unutar 3D grupe ili objasniti zašto su neki materijali važni za radionicu. Pri tome ostaje strpljiva i smirena, i vidite kako je lijepo kad netko studira nešto što voli i u tome pronalazi smisao i svrhu u svakodnevici.
Kada sam na početku govorila o prioritetima i tome kako su Sari jasni, nisam mislila na stvari organizacije i reda. Govorila sam o jasnoći, koja ju izdvaja od brojnih drugih: o jasnoći da smo sa svrhom ovdje, i da one aktivnosti koje ne pomažu da ostvarim svrhu, približim se Bogu, nisu prioritet. Zahvaljujući toj jasnoći, iz Sarine šutnje sjaji Bog, nezaklonjen nebitnim. A kada priča, ponovno iz nje progovara želja za blizinom Njemu u svemu što čini.
[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]
