Zanimanje: ekonom provincije
Što radiš u SKAC-u i izvan njega? Glavna moja aktivnost i zanimacija u SKAC-ovim uredima su kolač. Naime, volim jesti kolače, a u SKAC-u ih ima vrlo često. U tom smislu volontiram isprobavanjem slastica kako se netko drugi ne bi otrovao. A uz to u sklopu iDOM-a pratim u duhovnim vježbama. Konačno, svojim iskustvom iz vođenja Isusovačke službe za izbjeglice trudim se pomagati u kvalitetnom upravljanju SKAC-a kao član Upravnog odbora. A i na sjednicama Upravnog odbora nadam se da će biti slatkog. Jer volim slatko.
Volontersko iskustvo (izvan i u SKAC-u)? Život i djelovanje svakog isusovca u principu su volontiranje: većina povjerenih nam službi nemaju radnog vremena, nemaju naknade za rad, radimo je koristeći svoje talente, znanja i vještine – i uz Božju pomoć. U tom smislu moje volontersko iskustvo je prilično raznoliko: studentsko kapelovanje; slavljenje sakramenata; organizacija tečajeva razlučivanja i davanje duhovnih vježbi; vođenje organizacija i zajednica; koordinacija ljudi i aktivnosti spram onih najmanjih i marginalizirani u društvu; suradnja s medijima; suradnja s vladinim i nevladinim uredima i organizacijama; pojedinačna duhovna pratnja itd. Itd. Svačega tu bude. Mogu samo reći da na početku svake službe koju sam preuzeo nisam ni sanjao što će ona sa sobom sve nositi. Bude tu borbi, povreda, radosti i predivnih iskustava. Ali da – sve su to iskustva. Od kojih kasnije živim.
Omiljena SKAC-ova vrijednost i kako ju živiš? Jednostavnost mi je draga. Pogotovo nakon 2 mjeseca provedenih u ruralnom dijelu Ugande prošlo ljeto. Zavolio sam je tada gledajući siromaštvo i neimaštinu u kojoj ljudi živo. Jako puno ljudi. I pri tome nisu nesretni. A mi, barem to sigurno vrijedi za mene, živio u jako velikom izobilju – kojeg nismo ni svjesni. Jer podrazumijevamo skoro pa sve. Princip koji bih volio živjeti kao plod tog iskustva s ljudima Ugande bi glasio: “jednostavnije s, manje”. BTW tražio sam da me pošalju u Ugandu na duže. Nažalost, poglavar se nije s time složio.
Ali i herojstvo mi je blisko srcu. Imati odvažnosti izložiti se, imati inicijativu, preispitivati uobičajene načine razmišljanja i ponašanja, ne miriti se sa statusom quoom i muljom svijeta i Crkve u kojima živimo, biti u stanju pobrati zle i ružne komentare u borbi za pravdu… Riječ herojstvo mi je vrlo bliska riječi “akcija”. A za akciju sam – spreman, uvijek!
Čega se najviše bojiš? Najviše? Pojma nemam. Ali evo podijelit ću nešto što sam doživio prije par tjedana – i mislim da je u biti tog iskustva bio strah. Našao sam se u situaciji u kojoj nisam razumio ama baš ništa o onome što sam bio zamoljen. To moje neznanje, objektivna izgubljenost, činjenica da će drugi vidjeti to ništa s moje strane – bila mi je strašna (u smislu straha, ne u smislu katastrofe). Ukratko, ponekad su to trenuci kad sam pozvan iskreno pokazati svoju ranjivost, neznanje, potrebu za pomoći od strane drugih…
Evo to je jedna stvar. Ali vjerojatno ima još toga.
Što najviše voliš? Evo par asocijacija iz proteklih mjeseci mog života:
Jesti čupavce. I jesti domaći kruh. Jedrenje – sloboda duha i ljepota stvorenoga. Slobodno penjanje – nadilaženje svojih granica tijela i uma. Dobar hard rock – zvuk i ritam. Zajedništvo s braćom i sestrama – dragost unatoč svemu. Družiti se s djecom – jednostavnost i radost bivanja. Pšenično pivo : )
Zašto volontiraš? Vidi gore – služba je služba, a Družba je Družba :). Ali i kako bih neka znanja, vještine i talente koje sam primio podijelio s drugima. Jer tu smo jedni za druge, zar ne?
Tvrtko u SKAC-u
Što reći o Tvrtku, a da niste mogli pročitati u novinskim ili televizijskim intervjuima ili pročitati na društvenim mrežama?
Pa, mnogo toga, zapravo. Tvrtko je u SKAC-u od davnina, prvih Modrava, i u mnogočemu je bio prvi u SKAC-u, npr. prvi duhovnik Volonterskog centra. Ima mnogo toga što je gore zaboravio navesti da radi u SKAC-u, kao npr. danju vodi strateška planiranja, navečer je DJ.
Ali zapravo sve je to manje bitno.
Neki dan sam u jednoj knjizi pročitala kako učenje nikada ne smije biti cilj, nego rezultat. To me sjetilo na moje iskustvo s Tvrtkom u Volonterskom centru i Isusovačkoj službi za izbjeglice. Kao što je sam napisao gore da na početku svake službe nije ni sanjao što će sve to donijeti sa sobom, tako i ja, s odmakom od nekoliko godina, vidim koliko sam toga naučila uz i od Tvrtka. Sitne su to stvari. Kada vidite nekog da s toliko radosti gleda kolač i pojede, pa nestane i vama sram što ih možete pojesti nekoliko. Susretnete se u radosti, oko naizgled male stvari, jedne pjesme, tri kolača, čokoladice iz Lidla… Neke usputne rečenice, poput ovdje smo da služimo onima koji služe, ili često vraćanje na rečenicu ne zasićuje i ne zadovoljava dušu obilje znanja, već unutarnje kušanje i proživljavanje stvari (DV, 2), obilježile su moje volontiranje, jer je ujedno pokazao što to znači u praksi. U radu mi je davao slobodu i povjerenje, što mi je do tada bila novost, i ponekad me plašilo. U isto vrijeme je kad bih zabrljala, znao to reći, a opet bismo se jednako smijali i ne bi ostao napetosti. Znam da to ne bih mogla dati drugima, ne bih mogla organizirati volonterske događaje ili koordinirati volontere da nisam iskusila povjerenje, slobodu i iskrenost. I da me pitanjima nije poticao da kušam iskustvo Boga u svemu tome.
Prošle nedjelje bila je misijska nedjelja, što me dodatno podsjetilo na Tvrtka i njegova iskustva iz Ugande, ali i iskustva iz Opatovca. Pri tome ne mislim na susrete s izbjeglicama koliko na susrete s ljudima iz drugih organizacija. Svojom radošću neminovno je i bez kolara donosio Radosnu vijest.
O Tvrtku se može još štošta reći, ali najbitnije je nešto što mi je jednom davno Terezija rekla gledajući Tvrtka u dvorištu Palme: On stvarno ljubi ljude. Vjerojatno od tamo ide i jednostavnost u radu s njim i sva akcija u kojoj se nađe ili je pokrene.
