Matej Deur (23)

Datum rođenja: 21.11.1996

Što radiš u SKAC-u: 
bio sam član Upravnog odbora udruge, član organizacijskog tima Modrave, animator na 3D-u. Trenutno: freelancer na SKAC-ovim projektima ovisno o broju krunica izmoljenih za traženu ulogu

Omiljena SKACova vrijednost i kako ju živiš? 
Herojstvo – jer izvor mora imati u ljubavi te ujedno mora biti istovremeno i jednostavno i domišljato, rekao bih da ju živim istinski jedino u  trenutcima kada mi dostojantsvo druge osobe bude iznad želje da budem ljubljen; onda kad Ljubav donosi život u umiranju

Čega se najviše bojiš? 
Najviše se bojim mlakosti i straha, tj. da ću utrošiti mnogo vremena ne živeći istinsku Ljubav; da ne živim/ umirem koliko mogu, a kamoli koliko sam pozvan

Što najviše voliš? 
Osobu

Zašto volontiraš? 
Zato što mogu, hahaha.
Odgovor na ovo pitanje bi zauzeo sam nekoliko  stranica, ovako u kratko: radim besplatno, a dobivam najneprocijenjiviju stvar na svijetu. Radim, a odmorim,  izdvajam vrijeme za druge, a nalazim sebe, dajem se drugima, a oni se zapravo daju meni; gubim, a dobivam više nego ikada. Volontiram jer u zbrci svega naučio sam da se radost postiže u oksimironima moje duše….

Mramor, kamen i željezo…

SKAC i Matej su se prvi put upoznali na Modravama. Marta i Lea su prepričavale doživljaje o nekom Mateju, koji je mlad, konkretan i jednostavan. Ta ljubav se dalje nastavila živjeti kroz sve daljnje Modrave, ali i druga zbivanja u SKAC-u. A ljubav je vječna. Susret s Matejem osobu stavlja u odnos s Bogom, a da je tomu tako, svjedoči i ova priča:

U želji da napišem tko je Matej i kako je doprinio SKAC-u, pokušavam se vratiti u svoja sjećanja: gdje smo se upoznali, što smo radili, neke njegove fore… Ali, put u memoriju – bezuspješan.
Srce ipak pamti malo bolje od glave. Pamti sve one osjećaje koji su me prolazili u prisustvu Mateja. Pa s time naviru i slike.
Čekajući svoj prvi susret s grupom kao animator na Modravama, obuzimala me nesigurnost, dok sam razmišljao o svemu, samo ne o Kristu kojeg tražim, Matej nas je okupio. U cijeloj svojoj jednostavnosti i usmjerenosti k Cilju, svojim primjerom i molitvom, zagrlivši nas, pomolio se riječima Psalma 23.: Stazama pravim On me upravlja radi imena svojega. 

I otišao sam tražiti Krista.

Sjetim se i herojstva. Iščekujući oluju, pripremali smo kamp da spremno dočekamo veliku kišu. Na jednom dijelu trebalo je prokopati nekih 8 metara kanala za odvod. Mi dečki smo stajali, filozofirali, što prokopati, kamen na kamenu, ne može se to…i ostavili sve tako. Kada je kiša krenula, nisi mogao vidjeti ispred sebe koliko je padalo. Iza šatora se stvarao bazen vode. Pomalo beznadno i izgubljeno, uzeo sam kramp i krenuo kopati. Mlatim krampom, ali ne mičem se s mjesta. I gledam tih 8 metara. Nema šanse, ne mogu to sam napraviti. Ipak, ne odustajem i idem dalje, ali sporo. 

A onda, iza sebe, isprva skroz potiho, ne čujem od kiše i vjetra, udara nešto.
Pa glasnije i glasnije. A Matej iza mene, tuče tim krampom, bjesomučno. Mokar do kože. Kad sam ga vidio, onih 8 metara nije postalo osobito kraće za iskopat, ali je duh postao snažniji. Pucalo je potom i kamen i željezo.

S Matejem ne može nedostajati niti radosti. Čega se on može domisliti, to diže i mrtve iz stanja obamrlosti. Njegovi stand-up nastupi, bez imalo opterećenosti. Oduševljavaju. 

Kad je bio animator na 3D-u i kada su animatori imali redovni sastanak ponedjeljkom u nekoj od gornjih prostorija, njihov smijeh bi se čuo sve do ulaza u SKAC klub. Unatoč zatvorenim prozorima. Matej bi nasmijavao duhovnike, voditelje, animatore, sudionike. Raskrinkavao bi naše oholosti i strahove i vidao rane kroz humor. Vlastitim nezgodama se osobito znao nasmijati. 

A ljubav…to se ne može smjestiti na jedno mjesto. Kad bi Matej pričao o svojoj obitelji, braći i sestrama – ljubav bi te obuzela samo dok slušaš kako je mijenjao pelene najmanjem od braće, kao i kad spomene kako to izgleda kad se vrati nakon tjedan dana odsustva…pa svi kao čopor navale na njega, grle, ljube…

I Matej je takav- grli, ljubi, voli, bez straha, zadrške i kalkuliranja. 

A kako li tek voli hranu! Ja sam mislio da od moje ljubavi, tu nema veće. Ali i u tome me prerastao. Dokazano i na vagi. Matej bi često znao dolaziti u SKAC s pokojom čokoladom, sladoledom, napolitanke. 
Nije važno radi li se o izgorenoj modravskoj riži, čokoladi, ili pilećim čevapima, Matej bi uvijek jednako zahvalio jer možemo blagovati. 

Sjećanja blijede, ali srce pamti!

Zahvalan sam Gospodinu na Mateju. Daru s Neba – za mene, cijeli SKAC, svaku osobu koja ga je susrela i u njemu imala priliku susresti živoga Krista.