Kada bi o volontiranju govorili kroz brojeve, mogli bi napisati velike i impozantne brojke. Kada bi se volonterski rad plaćao, godišnji prihodi na svjetskoj razini iznosili bi stotine bilijuna dolara. Tome je tako jer se smatra da 970 milijuna ljudi volontira u gotovo svim kutevima Zemlje. No, volontere nikad ne motivira broj nula na računu ili osobna korist, već želja da donose radost i da sijaju dobrotu. Vrijednost njihovog rada može se staviti u neke okvire, mjerne jedinice, volonterske sate i brojčana stanja, ali prava vrijednost je u svemu onome nemjerljivom.
Jedan poseban kutak Zemlje, onaj u zagrebačkoj Palmotićevoj 31, u zagrljaju Srca Isusova, čuva stotine herojskih i jednostavnih lica, koja domišljato i s puno ljubavi djeluju. Svatko na neki svoj način, dodajući kap boje i potez kista na zajedničku sliku, sliku koja svojom ljepotom privlači mnoge. U tome i leži ljepota volontiranja, darovanje svojih posebnosti i talenata, zajedništvo i korisnost za druge, za cjelokupnu zajednicu.
Tko su oni koji traže Ljubav u davanju, otkriji u našoj novoj rubrici “Upoznaj SKAC”. Prva u nizu je:
Martina Mikuljan (29)
Studij/zanimanje: Odgojiteljica predškolske djece
U kojim SKAC-ovim aktivnostima sudjelujes?
Preko Volonterskog centra SKAC započela sam volontirati u Kući svete Terezije od Djeteta Isusa za (ne)zbrinutu djecu, koje je i moje jedino volontersko mjesto danas. Osim toga volontirala sam i za projekt 72 sata bez kompromisa, u Gunji tijekom volonterskog kampa, hotelu Porin – provođenje odgojno-obrazovnog program s djecom izbjeglica te u Specijalnoj bolnici za kronične bolesti dječje dobi u Gornjoj Bistri.
Omiljena SKAC-ova vrijednost i kako je živiš?
Herojska jednostavnost! Potrebno se svaki dan baciti u Božje naručje bez puno pitanja i na putu prema Cilju raditi prave stvari u pravo vrijeme.
Čega se najviše bojiš? Gubitka ljubavi.
Što najviše voliš?
Jednostavne i nepredvidive lijepe događaje s dragim ljudima. Događaje bilježim na papiriće koji me čekaju u jednoj tegli kako bih se na kraju godine prisjetila svega lijepog što mi je Bog dao.
Zašto volontiraš?
Zahvaljujući spoznaji da mi je srce puno otvorenije prema Izvoru tek kad nesebično darivam druge svime što imam – vremenom, strpljenjem, ljubavlju,… Na ovom volonterskom mjestu prepoznala sam svoje društveno poslanje – brigu i primjer za one koji nemaju pravu ili ikakvu majčinsku ulogu, koja je prijeko potrebna za njihov razvoj.
Staklenka puna zahvalnosti
Prvo snažnije sjećanje na Martinu imam s kampa u Maloj Gorici 2015. Nije bila sudionik (oprostila sam joj), nego je došla jedno poslijepodne, s tortom u rukama i u društvu drugih dragih ljudi, iznenaditi prijateljicu za njezin rođendan. Sjetila sam se toga kada sam pročitala da voli jednostavne i nepredvidive događaje s dragim ljudima. Možda bi netko pomislio – voli ih doživjeti, ali Martina ih očito voli i prirediti.
Zamišljam, koliko je takvih događaja, sitnica koje život znače, pohranjeno u srcima djece s kojima se Martina druži, ali i sestara i drugih volontera. I u Martininoj staklenki “lijepih stvari” koje ju podsjećaju na to koliko je darovana.
Drugo sjećanje na Martinu je za vrijeme 72 sata bez kompromisa 2017. Sjedili smo nad nekim zahtjevnim akcijama i pitali se koga staviti za voditelja tima. “Stavi Martinu, ona će”, rekao je Dominik oduševljeno i kao da su svi naši problemi rješeni. (Jedini problem bio je što nemamo više Martina, da pokrijemo sve teške akcije.) Ne poznajem ju puno, ali kao i Dominik tad, i neki drugi koji ju znaju, u njoj prepoznajem jednostavnost i neustrašivost, herojstvo. Bez puno pitanja, primit će se posla. Nije me iznenadilo koje vrijednosti SKAC-a su joj najdraže.
Kada sam pitala Martinu kako joj je ići u Vrhovec, rekla je: Dolazeći na Vrhovec osjećam se kao da idem u svoj drugi dom. Zatim je nastavila, dodajući svu toplinu svakodnevice toj riječi “dom”: Vrijeme pisanja zadaće nikome nije najomiljenije, ali uvijek je prilika za riječ podrške i motivacije koju im mogu uputiti. Nakon toga se svi opuštaju i atmosfera postaje obiteljska – igramo društvene igre, razgovaramo i družimo se, a neizbježna je i tehnologija, stoga često gledamo film uz netom pripremljene kokice. Više puta godišnje odlazimo zajedno u kino, a u manjim grupama na sladoled, klizanje, u šetnje, kupovine, odlaske stomatolozima, doktorima i sl., a u Kući često zajedno obavljamo i manje kućanske poslove, slavimo svetkovine i rođendane… Svoj boravak opisuje kao susret sa stvarnim životom. Ne umjetnim, nego stvarnim životom. To je ono čemu se raduje i zbog čega dolazi, uz brijeg, znatiželjno i onima koji ju čekaju, i vraća se, bogatija, prebirući u srcu. Kroz volontiranje je prepoznala svoje poslanje. Iako se naziva stotom ovčicom, u mojim očima nije izgubljena, nego baš poslana, ona je apostol koji se, opremljen upornošću, otvorenosti, strpljivosti i povjerenjem da će Bog dati sve što treba, zaputila u svijet nositi dio neba.
Martina volontira već pet godina. U pet godina promijeni se puno toga. Naprimjer, prijateljica s početka priče koju je Martina iznenadila za rođendan, promijenila je prezime i obogatila svijet dvama dječjim licima. Neka djeca otišla su iz Doma. Martina je diplomirala. Ima i drugih obveza koje je potrebno uskladiti i uvijek nanovo osluškivati gdje treba ići. Svjesni smo promjenjivosti i prolaznosti. Ipak, dok slušam i čitam Martinine riječi, drugih postajem svjesna: Ljubav nikada ne prestaje (1 Kor 13, 8). Hvala joj što podsjeća na to.
