Bog voli u SKAC-ovom vrtu okupljati raznoliko cvijeće, svih vrsta, boja, mirisa. Tako je, čudesno i “slučajno” u SKAC pozvao Ivanu Gršić, našu umjetničku dušu, koja u dubinama svoje duše krije cijeli spektar talenata dijeleći ih i darujući drugima bez zadrške i s puno ljubavi. Kako je Ivana došla u SKAC već kao srednjoškolka, gdje je pronašla svoje mjesto i kako kroz volontiranje sve više upoznaje Božju volju saznajte u nastavku. Započet ćemo sa brzopoteznim pitanjima:
Zanimanje: učenica trećeg razreda srednje škole
Što radiš u SKAC-u i izvan njega? Pjevam u SKAC zboru, član sam promo tima 72 sata bez kompromisa, sudjelujem u eksperimentima i druženjima. Izvan SKAC-a, najčešće sam u svojem domu, u krugu obitelji, slikam, pišem, sviram, pjevam.
Druga volonterska iskustva: Volim pomagati beskućnicima.
Omiljena SKAC-ova vrijednost i kako ju živiš? Herojstvo. Nekako se sama svakodnevno najviše borim sa strahovima i u njima trebam naći Isusa, svojeg Heroja. U tim strahovima i padovima, postoji hrabrost koju mi On daje da se uzdignem. Živim ju svakodnevno, to je doslovna borba iz koje svaki puta kao pobjednik izlazi On sa mnom na rukama, kao najveći heroj, što i jest.
Čega se najviše bojiš? Smrt mi predstavlja veliku kočnicu, u smislu straha od rastanka, boli i praznine s kojom treba naučiti živjeti. Najveći strah mi je i da ću krivo tumačiti Božju volju.
Što najviše voliš? Obitelj, Boga, glazbu, volontiranje.
Zašto volontiraš? Volontiram jer smatram kako smo svi mi stvoreni da nešto od sebe dajemo. Gledam na volontiranje kao susret sa živim Bogom kojeg besplatno mogu pružiti svakome tko mi se nađe na putu. To je Bog koji djeluje kroz mene za druge, uzajamna radost, ali i moć koju na onaj herojski način mogu pružiti i nešto popraviti, bio to nečiji dan ili pogled na život.
Poziv u svakodnevici
Sveti Josemaría Escrivá donosi nam primjer apostolata u običnom životu. Ovim primjerom može se opisati naša Ivana, koja u svojim srednjoškolskim obavezama vidi uzvišenost tog konkretnog poziva na koju ju Bog danas poziva: “Kao srednjoškolka, moje zanimanje sada možda nije, zakonski gledano, neki određeni posao, nemam radno mjesto, ali u ovoj životnoj fazi na sebe gledam kao Božjeg zaposlenika koji svojim radom svaki dan nastoji živjeti onako kako On uči, činiti ono što On govori i svim srcem Njemu se obvezati. Moje je radno mjesto ovaj život, ali i život svakoga koji u njega dođe, preko kojega mogu primiti Isusa ili ga ja nekome darovati.”
Poziv na posvećenje u današnjici predstavlja izazovni cilj svakom kršćaninu. Podijelila je s nama da ju je život rano krenuo učiti o borbama, ne mogavši se uklopiti u sredinu oko sebe pa je utjehu i snagu pronašla u Bogu: “Na neki način volontiranjem se zahvaljujem za tu bezuvjetnu Ljubav, a svaki dan na svojem postojanju i daru života.” Potiče svakog na početak volontiranja u srednjoškolskoj dobi jer, kako kaže, “to je idealno vrijeme za krenuti u te vode, stekao si dovoljnu zrelost, možeš naći vrijeme za sebe, a naučiti i očvrsnuti za sve što te čeka nakon.” Nadodaje da je ipak Božja volja prva i da On ima svoj tajming koji je bolji od našeg 🙂
Slučajnosti ne postoje
Ima toliko različitih volonterskih puteva u SKAC-u, a svačija priča pridonosi ispunjavanju Božjeg nauma i plana za SKAC. Svaka osoba nije slučajno tu došla, jer slučajnost ne postoji u Božjem rječniku, što nam Ivana i potvrđuje: “Moj volonterski put počeo je u konkretnom smislu prije malo manje od godinu dana kada sam krenula na Mise mladih u Palmi, nakon čega sam se samo par tjedana nakon priključila zboru. Kada se prisjetim toga u meni se javi ona misao “Slučajnost je Božji potpis u trenu kada želi ostati anoniman”, jer kasnije sam saznala da je isključivo Božja providnost bila ta koja je mene ondje smjestila.” SKAC nije samo neka ustanova, zgrada ili mjesto, to je ponajprije obitelj, zajedništvo, škola života, u kojoj svaki dan učiš o sebi, ali i o drugima, i u kojoj nema pogrešaka, već su svaka situacija i odnos put bliže Bogu. “Krenula sam shvaćati koji su moji pozivi i što zapravo želim. U meni su se javile želje za promjenom. Pokušala sam organizirati prvu akciju prikupljanja hrane za beskućnike. Bilo bi pogrešno kada bih rekla da je propala – iako su spletom okolnosti zbog potresa stigla samo dva paketa, ipak to znači da su dvije osobe tjedan dana imale hranu! To mi je dalo snagu. Do danas sam se popela na stepenicu iznad i na svaki svoj korak gledam kao priliku da učinim nešto bolje.”
Dom je tamo gdje je SKAC
SKAC Ivani predstavlja drugi dom, onaj u kojem Isus boravi sa braćom i sestrama u Kristu, te onaj u kojem je stekla mnoge prijatelje, ali i Onog istinskog prijatelja – Isusa. Predstavlja joj njezino “mjesto pod Suncem”, gdje nema tuge i straha, briga i problema, jer ako i postoje, s ljudima ondje odmah se riješe. “Osim toga”, nadodaje Ivana, “SKAC je na neki način moja svakodnevica, o njemu mislim i za njega želim djelovati dokle god me Bog ondje zove.” A kako drugi u SKAC-u vide Ivanu? Govore da svojim osmjehom pruža svetost i nevinost, unosi radost i poletnost, te tako mlada pruža primjer ostalima i svojim im djelima, slikama, koracima otvaram oči da vide Boga. Iskustvo u SKAC-u naučilo je Ivanu odijeliti svoje prioritete i želje i odabrati što želi, a ne priklanjati se kompromisima, te ju je oblikovalo u osobu koja želi postati prijatelj svakome tko joj otvori svoja vrata. Također nadodaje: “Svjesna sam da ću u budućnosti često morati ovisiti sama o sebi i mislim da mi je ovo iskustvo donijelo određenu socijalnu čvrstoću koja će mi itekako biti potrebna.”
Na pitanje zašto SKAC, Ivana odgovara : “Ne znam. Zna On. On me u njega doveo, kroz njega vodio i danas u njemu oblikuje. Privukla me i ignacijevska duhovnost jer mi daje jasne i vidljive putokaze u vjeri, pomaže slijediti Krista na zanimljiv, ali i ozbiljan način. Sa SKAC-om je imao dodir i moj otac i nekako sam sretna da se poput njega mogu ondje duhovno usavršavati. SKAC je mjesto gdje ti ne može biti dosadno, gdje zvijezde uvijek sjaje, gdje je glazba sveprisutna, gdje je Bog tako silno velik.”
Ljudski život kao platno iskusnog Slikara
Pitali smo Ivanu kako je kroz konkretan talent i proces rađenja logotipa za ovogodišnji 72 sata doživjela Boga, na što odgovara da je najveći korak bio prvo prihvatiti talent. “Ono što mi se sve više čini kroz moje zadnje radove je da upravo želim taj talent okrenuti sakralnom svijetu. U praznom platnu, na primjer, uvijek pokušavam vidjeti Kristove obrise i dok ih barem ne naslutim, ne započinjem rad. Boga doživljavam kao mudrog i iskusnog slikara koji, nakon što je oslikao moj život i njime se proslavio, mene uči i ukazuje mi koliko je vrijedno to Njegovo djelo. Često na kraju ne budem zadovoljna s ishodom, uglavnom jer smatram da nije dovoljno dobro za Njega, dok vrijeme učini da naučim voljeti taj rad jer je Njemu na slavu. Slikanje, dizajn, umjetnost jedan je od načina da sumiram svoje misli, strahove, nesigurnosti i stopim ih poput boje, dok On izlazi iz svega toga jači.”
Nakon svega, ostaje nam zahvaliti na daru Ivaninog života i njezinoj poniznoj, hrabroj i jednostavnoj osobnosti i predanju Božjoj volji u svemu što joj On stavi na životni put. Njezino srce koje neprestano traži Boga u svemu zaista donosi blagoslove svima koji ju okružuju i budi u svakom zahvalnost za ljepotu življenja u Božjoj prisutnosti. Završit ćemo Ivaninim najdražim citatom iz Biblije, koji baš kao da predstavlja njezinu vjeru u Božji plan koji ima za njezin život:
“Nisam li ti zapovjedio: odvaži se i budi hrabar? Ne boj se i ne strahuj, jer kuda god pođeš, s tobom je Jahve, Bog tvoj.”
(Jošua 1,9)
