Zanimanje: studentica socijalnog rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu

Što radiš u SKAC-u i izvan njega? U SKAC-u sam sudjelovala na 72 sata bez kompromisa, pohađala sam 3D formaciju. Izuzev toga, bavim se faksom – ostalo mi je pisanje diplomskog rada, volontiram, organiziram druženja i evente, puno šetam, plešem, izrađujem kreativne stvarčice, čitam, pišem neke svoje motivirajuće citate.

Volontersko iskustvo? 72 sata bez kompromisa, praksa u sklopu fakulteta (Goljak, dom za starije osobe, udruga Kreativni socijalni rad, Caritasov dom za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi Brezovica, probacijski ured, CZSS), čitanje priča “Smiješak za sve”, Festival jednakih mogućnosti.

Omiljena SKAC-ova vrijednost i kako ju živiš? Ljubav, vodim se onom: Sve što radiš, radi sa ljubavlju, i kroz prisjećanje na te riječi bude mi lakše obavljati poslove koji su mi teški i zamorni. Ljubav nastojim živjeti kroz to da se učim cijeniti i radovati se malim stvarima i sitnicama, u druženjima više čuti drugu osobu, iskazati ljubav drugima kroz male znake pažnje, kroz razmišljanje i neprestano dokučivanje te Ljubavi, koja je posvuda oko mene, a opet mi toliko tajanstvena, čudesna i inspirirajuća.

Čega se najviše bojiš? U svojim dubinama jako sam plašljiva osoba i puno se toga bojim, iako nekada odavala dojam neustrašivosti, ali da suzim listu to su prvenstveno strah od samoće i od visine.

Što najviše voliš?  Stvarati kreativnost i umjetnost iz onoga što radim, volim okupljati različite ljude, poticati druženja, raspravljati o dubokoumnim temama, izlaziti iz svoje zone komfora.

Zašto volontiraš? Hmm, volontiram zato da steknem životno i praktično iskustvo, da “dotaknem” svijet van knjiga, da talentima i vještinama koje su mi darovane, obradujem drugoga.

U SKAC-u

Postoje volonteri koje zovemo “vanjski” i “naši”, pri čemu su ovi vanjski jednako naši, samo što osim u SKAC-u, volontiraju i još negdje. “Vanjski” i “naši” se ne isključuju, jer i vanjski su uvijek “naši”. Gabriela je jedna od tih volontera za koje sam poželjela da su više u SKAC-u, istog trenutka kad smo počele razgovor na inicijalnom razgovoru za volontere. Te godine počela je s 3D formacijom, što je, po meni, uvijek nekako dobra kombinacija. Sjećam se tog dojma neke jednostavnosti, raspršenosti i prisutnosti u istom trenutku. Sjećam se da je, dok je pričala, pričala sa žarom. Kad smo kasnije komentirali gdje bismo koga uputili, za Gabrielu nije bilo problema jer nam se svima činilo da bi ona s jednakim žarom mogla volontirati bilo gdje, i jednakim žarom ugrijati bilo koju skupinu kojoj smo slali volontere. I od tada je prošlo puno vremena, od prvog (i te godine) jedinog posjeta krizmanika iz Palme domu u Brezovici. I taj kratki posjet pokazao je da se nismo prevarili. Gabriela se može prilagoditi spontanosti (koja je ponekad posljedica neorganiziranosti), i iz svega izvući nešto za sebe, i u sve donijeti nešto svoje – spontano i lijepo.
Kako su granice između “naših” i “vanjskih” volontera tanke, tako je i s Gabrielom teško reći što je donijela u SKAC, a što dobila u SKAC-u. Za sve će naći ideju i željeti osmisliti, pomoći, u sve može ugraditi ono što je naučila na faksu, u ustanovama u kojima je volontirala i radila i jednako tako u ono što radi izvan SKAC-a ugraditi ono što je naučila u školi zvanoj SKAC. Gledajući s odmakom i slušajući u što je sve i na koji način bila uključena u SKAC-u, dolazi mi nekako ono najljepše što se može susresti kod nekoga: uz želju za znanjem, stvaranjem, doprinosom, ipak se događa ono nešto najljepše – življenje na način da te iskustva i ljudi u kojima susrećeš Boga oblikuju u ono što uistinu jesi. To je ono što prepoznajemo kod Gabriele. Njezin primjer možda je jedan od najboljih koji objašnjava što znači “kršćansko” u “kršćanskom” volontiranju. Ići u susret Kristu i Krista donositi onima s kojima se susrećemo, na onaj način na koji On živi u nama.