Volonterka koja je dopustila da Volonterski centar odluči koje je volontersko mjesto za nju, i kojoj se odluka svidjela. Što je naučila u pet godina u Zakladi Čujem, vjerujem, vidim i u kojim se sve aktivnostima u dvorištu Palme okušala, pročitajte u tekstu:
 
Trebalo je naučiti da ne dolazim mijenjati stvari, već slušati, prvo ih upoznati, svakoga ponaosob, da bi mogla stvoriti ispravna očekivanja. Počela sam se onda neizmjerno veseliti stvarima koje bi prosječnom oku izgledale nebitne; Danijelu koji odgovara na pitanja, Meliti koja pleše bez mame, Maji koja glumi pred drugima iako ne voli pažnju.

Godina rođenja: 1988.

Zanimanje: arhitektica

Što radiš u SKAC-u i izvan njega?
U SKAC sam došla sasvim slučajno, nakon što sam ispunila on-line letak kojim sam tražila gdje bih mogla volontirati. Učinilo mi se zgodno da netko drugi odabere umjesto mene, a to je bio upravo Volonterski centar. Spontano se dogodilo i prijateljstvo sa SKAC-om; pomagala sam po Dvorištu koliko sam znala i stigla; od služenja čaja, grafičkih priprema za letke, preuređenje prostorija do višegodišnjeg angažmana u Magisu. Moje prvo, dodijeljeno, volontersko mjesto još je uvijek mjesto gdje volontiram.

Omiljena SKAC-ova vrijednost i kako ju živiš?
Uvijek sam snažno osjećala predanost ljudi koje bih sretala u SKAC-u, zbog toga sam se i sama trudila da svaki zadatak koji dobijem napravim najbolje što mogu. Gledala sam i učila kako se radi bez pljeska i plaće, i bez toga da vidiš sve plodove svoga rada.

Čega se najviše bojiš?
Plaše me otuđenost i samoća. Moj najveći strah bio bi probuditi se jednoga dana i shvatiti da me nitko ne pozna.

Što najviše voliš?
Ono što najviše volim dobila sam svaki put kad sam zakoračila u nepoznato a osjećala da sam pozvana; otvorila firmu, otišla sama na kamp ili putovanje.

Zašto volontiraš?
Početak volontiranja nadovezao se na “višak” slobodnog vremena na faksu koji sam htjela pametno iskoristiti. Naknadno sam tražila i analizirala koji su to motivi koji me drže da ne prestanem, ali nisam nikad bila u potpunosti sigurna u njih. Znam samo da je osjećaj poslije volontiranja blizak onome kad se vratiš s putovanja: kao da pola svijeta stane u tebe, a zapravo si bio samo dvije ulice dalje. Zaključiš da ti volontiranje postaje stil života s kojim nećeš prestati.

Da se ne zaboravi

Razmišljajući što napisati o Aniti, prvo mi je palo na pamet: zbog nje sam kupila pištolj  za vruće ljepljenje. Iako ga na kraju nisam koristila za izradu adventskog vijenca, taj pištolj bio je sve samo ne promašena investicija. I iako  Anitu ne poznajem baš, taj pištolj me podsjeti da se sve može kad se hoće, i da će se za dobru stvar uvijek naći način i osoba. A Anita je ta osoba, koja neće samo odraditi posao, nego će napraviti baš onako kako treba. 

Ima nešto što me žacnulo u njenom odgovoru: Moj najveći strah bio bi probuditi se jednoga dana i shvatiti da me nitko ne pozna. E pa, moj strah je da novi, punoljetni SKAC ne zaboravi one koje su iz njega otišli svijetliti u svijet, ni ne znajući što će točno raditi, ma ni što bi htjeli. Imaju puno toga za dati, a Anitine riječi o volontiranju Zakladi Čujem, vjerujem, vidim (sada Klub sv. Ane) koja radi sa i za osobama s intelektualnim teškoćama i njihovim obiteljima, govore puno više nego što bih znala i mogla reći o Aniti: 

Emocije s kojima sam dolazila u Zakladu kroz godine su se mjenjale. Prvo se dugo pripremaš, pa te strah kako će druženje izgledati, na kraju shvatiš da je tvoja prisutnost tamo u datom trenutku bitnija od bilo čega prije i poslije. Otvoriš sva svoja osjetila za njihove glasove, poglede i neverbalne poruke. Ne treba ti pripremljen razglas za karaoke koji spajaš pola sata, netko čeka samo tvoj osmijeh. I lako ti se omakne da je cijela priča dvosmjerna, jer zagrljaj te uvijek dočekuje i ispraća. Morala sam se naučiti nositi sa neostvarenim planovima i očekivanjima i ne kriviti nikoga za to. Trebalo je naučiti da ne dolazim mijenjati stvari, već slušati, prvo ih upoznati, svakoga ponaosob, da bi mogla stvoriti ispravna očekivanja. Počela sam se onda neizmjerno veseliti stvarima koje bi prosječnom oku izgledale nebitne; Danijelu koji odgovara na pitanja, Meliti koja pleše bez mame, Maji koja glumi pred drugima iako ne voli pažnju i sl. Kada pogledam stvari unatrag, stvari su se ipak promijenile i posložile. Postali smo Klub Sv. Ana koji funkcionira unutar prostora ZČVV, susreti su strukturaniji, vodimo svoju stranicu, a veliku nam podršku daju franjevci s Kaptola. Izazov je svakako kvalitetno organizirati sve što osmislimo jer nas je ipak samo nekoliko volontera po susretu.

Ukoliko i ti želiš naći neobično u običnom i otkriti što je veliko u najmanjima, javi se na volonterski.centar@skac.hr i volontiraj u Klubu Sv. Ana.