Kroz siječanj odvio se veliki broj eksperimenata, u kojima su sudionici otkrivali sebe, druge i Boga.
Cilj je bio pružiti priliku mladima da u nesvakidašnjim situacijama, nepoznatim okolnostima i do tada njima nepoznatim poslovima bolje upoznaju same sebe i razvijajuju se, ali prije svega da upoznaju Boga na nove načine i rastu u odnosu prema Njemu.
Sudionici su u zajedništvu s drugima imali priliku susresti Njega tamo gdje Ga nikada ne bi očekivali – na špeku na pruću, u pomaganju Sisačkom Caritasu, u čišćenju velike dvorane i sakristije, u cjelonoćnom i cjelodnevnom klanjanju, u odlascima na Sljeme, u slikanju i kaligrafiji, u društvenim igrama ili pak u gledanju filma.
Eksperimenti su također važan dio ignacijevskog odgoja te je u svakom eksperimentu bila uključena molitva, prigodno čitanje iz svetog Pisma te Magis krug u kojem su sudionici imali priliku podijeliti što im je bilo dobro, teško i gdje im je bio prisutan Bog. Također, na kraju dana sudionici su bili potaknuti napraviti egzamen te na taj način u Božjoj prisutnosti proći kroz cijeli minuli dan.
Jedan od eksperimenata bio je i pomaganje Sisačkom Caritasu. Stanovnici Sisačko-moslavačke županije svakodnevno doživljavaju potrese. Dosta ih je ostalo bez domova, a svi su ostali bez onoga na što su navikli: sigurnog prebivanja u svome mjestu.
U navedenim okolnostima SKAC je želio biti prisutan među njima i pomagati im u skrovitosti. Htjeli smo doprinijeti cijeloj situaciji, gledali smo vijesti, zvali lokalno stanovništvo, naše prijatelje i poznanike. Osluškivali smo i potrebe nas samih: što možemo, što želimo, što trebamo. Nakon promišljanja i molitve jednostavno smo kontaktirali Sisački Caritas i ponudili pomoć. Dogovorili smo ići jednom tjedno i raditi što god je njima potrebno. Ipak smo željeli u svoj volonterski rad uključiti Boga- pa ga zato i zovemo eksperimentom. I tako su krenuli subotnji odlasci u našem kombiju prema Sisku.
Bili smo svjesni da ne možemo puno i da nismo stručnjaci u nijednom području (ni rušenja, niti gradnje, vatrogastva ili kulinarstva), ali želja nam je bila nositi im i dati im ono što imamo: ljubav za Boga i ljubav za ljude. U svemu što smo činili nastojali smo imati na umu da to vodi i nas i druge Bogu koji je ljubav.
Nakon eksperimenta unatoč težini situacije sudionici su se vratili radosni i puni dojmova. Jedan od sudionika rekao je da je njemu najbolja metafora atmosfere i okoline u kojoj je pomagao bila ta što je taj dan padala kiša i sjalo sunce. Mladi su pronašli Boga u druženju, radu, zajedništvu, solidarnosti, otvorenosti drugih volontera, pomaganju i služenju potrebitima.
Sudionik druge godine 3D formacije Nino prenio nam je svoje iskustvo:
U 8 sati ujutro, kada smo krenuli kombijem za Sisak, bili smo još umorni i pomalo nesigurni, ali ubrzo smo započeli zajedno moliti sv. krunicu. Osjetio sam mir i da sam na pravom mjestu.
Kada smo došli u Caritas, dobili smo svoj prvi zadatak u kojem sam sudjelovao u razvrstavanju slatkiša. Nakon nekog vremena mogli smo vidjeti sklad i red u odjelu slatkiša. Svaki proizvod je pripadao svojoj kategoriji i imao svoje mjesto u kutiji. Osjetili smo olakšanje i ohrabrenje te smo bili motivirani za daljnji rad.
Sljedeće je bilo dijeljenje obiteljskih paketa i ostalih potrepština ovisno što kojoj obitelji treba prema njihovim potrebama. Budući da nisam znao kako se postaviti prema osobama koje vani na hladnoći i dugim redovima čekaju svoju isporuku, često sam reagirao nespretno i nesigurno. Pomagali smo jednoj gospođi donijeti pakete do parkirališta gdje je bio parkiran njezin automobil. I odjednom, kad smo sve stavili u autu, njezino dotad neizražajno i mrko lice pretvorilo se u veliki osmijeh i radost, iz nje je počelo izlaziti more blagoslova i zahvala.
Još jednu važnu stvar koju sam primjetio boraveći tamo je taj mir usred svih tih materijalnih dobara. Mislio sam, ja sam svakodnevno okružen tim stvarima i nekako kao da one uvijek mene kontroliraju i traže moju pažnju. Podložan sam i ovisan o njima. Kada ogladnim, tražim hranu. Kada ožednim, trebam vodu. Kada osjetim umor, legnem u krevet. U toj situaciji me Gospodin poštedio tih navezanosti, jer kad bih osjetio glad, točno bih znao što i koliko trebam pojesti da spremno i usredotočeno nastavim s radom. Kad bih osjetio umor, znao bih kako se odmoriti. Kad bih osjetio glavobolju, popio bih malo kave, ali ne previše, zapravo dovoljno da mi pomogne da budem prisutan. Kad bih osjetio zamor i nevoljnost, tražio bih radost u drugima. Najviše mi je ostao taj trenutak kada sam počeo razmišljati o tome da me nitko ne primjećuje onako kako bih ja to htio, pa sam potaknut time odlučio svakom volonteru na kojeg sam naišao dati pet i pohvaliti ga za trud. Njihov osmijeh kao da je bio Njegov osmijeh.
Sve u svemu, zahvalan sam što sam preko ovog eksperimenta mogao vježbati kako prepoznati Boga u drugima i oko sebe. Gdje mi je tu bio Bog? Bio je u jutarnjoj misi i pripremi, molitvi u našoj grupi na putu, u gledanju ljudi u dugim redovima na hladnoći, mirnoći časnih sestara, u guranju kolica, u onim malim stvarima koje tako često ne zamijetimo, a trebali bismo.
Kroz ovaj eksperiment sudionici su, barem na kratko, podijelili patnju s tamošnjim stanovnicima i kroz male geste ljubavi donijeli im Krista.
