Kamp Dumače – je trajao od 24.31. kolovoza 2019. odvijao se u istoimenom naselju. Na kampu je sudjelovalo 40ak djece od 2-14 godina i naših 15 volontera. Kako je sve doživjela Dorja, pročitajte i pogledajte.

Bio je petak popodne. Približavao se kraj osmog mjeseca, kraj tjedna drugačijeg u svemu od svih drugih proživljenih tjedana, približavao se kraj kampa u Dumačama. Klečala sam u staroj crkvi zahvalna za još jednu priliku biti s Gospodinom, ali zahvalna i za ono klanjanje na početku kampa na netom pokošenoj livadi pod vedrim nebom. Okupilo se tad cijelo selo kako bi slavilo Gospodina. Bake u crnini s krunicama u ruci, roditelji s bebama, mladi koji su sramežljivo držali zadnje redove, djeca svih uzrasta koja su na čudesan način popodnevnu dreku, viku, skakanje i trčanje zamijenila tek nužnim šaptom, tihim osmjesima, mirnim sjedenjem i pozornošću. Ta djeca jako dobro znaju tko je
na prvom mjestu, a odmah do Njega, obgrljujući oltar i klečeći pred Njim, žele ona biti. Poseban je to bio trenutak, baš mi se urezao u pamćenje.

U petak je bilo drugačije, klanjanje samo za nas volontere. Opet tišina koja je ovaj put tako glasno govorila o svemu proživljenom od onog prošlog klanjanja. Vrtjela su mi se lica donedavnih stranaca, a sada srcu blizu ljudi, volontera s kojima sam dijelila kuću, sobu, hranu, ali dijelili smo i svoje specifičnosti i sitnice koje nas čine onakvima kakvi baš jesmo. Spontano se sve to događalo, jednostavno i bez pretjerivanja. Okupio je Gospodin nas različite kako bi se u tom šarenilu nadopunjavali i ostvarivali, učili poniznosti i strpljivosti, ma – učili živjeti!

Uguralo se ovaj tjedan među nas volontere i puno djece, stvarno njih puno – radi njih smo i došli. Slijevali su se onom svojom glavnom ulicom svaki put kada smo dolazili, trčali su željni da ih još jednom netko primjeti, ohvali, kaže im ime, nacrta srce ili doda loptu, digne na ramena ili zavrti u krug, pokaže kako se nešto radi, a onda i prati kako to rade. Jedva su čekala s nama podijeliti zagrljaje, priče, bol zbog uboda ose ili bol u oku. Dijelila su s nama i nepresušnu radost, ponekad i strah koji osjećaju, tugu koja je prisutna u njihovom životu, te ljutnju koju im drugi stvaraju.

Izvrtivši događaje, susrete s djecom i još ponekim stanovnikom sela, prijekopotrebne susrete i molitve sa svećenicima koji su se poput nas trudili biti tu za drugoga, razgovore u kojima sam ponekad bila slušač a ponekad slušana, primirila sam misli. Trudila sam se opet biti slušač. I tada, iznenada poput Doroteinog zagrljaja, u misli mi je došla jedna druga djevojčica. Upoznala sam ju jedan vikend dok sam sa svojima doma radila u vinogradu. Odvukla mi je pažnju s posla i zaigrala sam se s njom. Dok mi je govorila s onom djetinjom lakoćom i iskrenošću o sebi, seki na nebu, obitelji, svađi, pa o anđelima, iz daljine se čula psovka njenog oca. Tako malena, a već tolko ranjena, već tolko doživljenih stvarnosti pred kojima bi mi odrasli najrađe zatvorili oči i začepili uši. Neobično je sve to bilo. Cijeli dan mi nije izlazila iz glave, a i kroz naredne dane često sam se vraćala na taj susret kroz koji sam promišljala o svom životu i ljudima u njemu. Taj isti vikend SKAC ekipa je bila u Dumačama i to su objavili na Facebook-u, a onda ubrzo i poziv za volontiranje u Dumačama. Ni to mi nije dalo mira. Svjesna da nemam iskustva rada s djecom, nisam te struke i još u obitelji i užoj rodbini nemam djece s kojom se igram, bilo mi je sve još čudnije.

Čudesni su putevi Gospodnji. Baš me nasmijao i iznenadio. Izabrao je jedno maleno stvorenje koje je ogledalo malenih u Dumačama kako bi me tamo pozvao. A kada On poziva, onda i On brine i vodi, daje riječi, probudi snalažljivost, koristi naše talente, grli nas kroz djecu, sjeda nam u krilo, ljubi nas i raduje. Naučila sam da ne vrijedi uvijek odbaciti ono što je na prvu nespojivo s nama, jer iako su nam u početku nedokučive Božje metode, uvijek su originalne. Traže od nas onaj korak više, traže odlučnost i prije svega povjerenje. Izazivaju nas da još jednom, još dublje, još čišće uzvjerujemo.

Dorja Prekratić