Prije šest godina počela sam svoje jednogodišnje volontiranje u JRS-u. Nisam znala ništa ni o izbjeglicama, ni o azilu, ni o Isusovačkoj službi za izbjeglice. Ubrzo sam naučila o pravima, problemima, različitim vrstama međunarodne zaštite. A miris hotela Porin ostao mi je proustovski urezan. Tada su ondje boravili isključivo tražitelji azila – muškarci. Osim mirisa, slika pasivnosti i bespomoćnosti duboko me se dojmila. Ne samo bespomoćnost tražitelja azila, nego i moja u radu s njima ili komunikaciji s institucijama. Nije sve bilo tako crno, naprotiv, bilo je neizmjerno mnogo poticajnih i radosnih trenutaka. Od njih sam naučila da nekada uistinu i ne mogu ništa napraviti. Osim čekati. I vjerovati. I smijati se.
Kratku pauzu od volontiranja i rada s izbjeglicama prekinula sam u listopadu i studenom 2015. Ta dva mjeseca provela sam u tranzitnim izbjegličkim kampovima, Opatovcu i Slavonskom Brodu.
U dnevniku rada iz tog razdoblja, osim opaski sa sastanka stožera tipa broja migranata koji su prošli kroz Hrvatsku, popisa volontera koji stižu i koji odlaze, stoje i ovi zapisi:
Stomatolog iz Sirije, kćeri koje se u prijevodu zovu Sreća i Bogatstvo: Izgubio sam sve, osim Sreće i Bogatstva.
Nove čizme za A. Nova jakna za I. Fleksibilni L.
Djevojčica u bijeloj pidžami sa stopalima, ispred šatora
Starac u invalidskim kolicima
Trebam hlače na gumu. Uporno stajanje na kiši dok ih ne nađemo. Za njegovog odraslog sina, koji ne govori, i ne može kontrolirati mjehur.
Žena koja se srami jer treba ginekologa.
- iz Sirije, koji je u Siriji volontirao za JRS.
Jedini Afganistanac koji razumije engleski pomogao mi je podijeliti deke. Ako mi išta postaje jasno, to je da nikad nisam ostavljena sama.
Klanjanje u blatu.
Pjesme i pljeskanje s Lucom. Trebam je dovesti u Malu Goricu.
Nisam im svima znala imena, ali i sada, nakon podosta vremena i događaja poslije, sjećam se mnogih lica i strahova i osmijeha i boli i hladnoće. I nevjerojatne želje da iako se ne razumijemo riječima, komuniciramo. Prve asocijacije na Opatovac i Brod bile bi vlaga, magla i hladnoća. I nevjerojatna snaga kao suprotnost tom sivilu. Bilo je pomalo nadrealno gledati više tisuća ljudi dnevno, tijekom dva mjeseca, kako po zimi, bolesni, s djecom, sa starcima, premoreni, često poniženi, često zahvalni, idu dalje. Dugo sam se pitala što im govore da u tolikom broju dolaze u Europu.
Kroz vrijeme tamo, to pitanje preraslo je u: a za što si ti spremna podnijeti hladnoću, strah za najbliže, poniženje, beskrajno putovanje i (meni najgore dvije stvari) mokre noge i neizvjesnost?
I drugo: što si spremna napustiti, ostaviti iza sebe, kako bi našla Život?
U susretu s izbjeglicama sam, kroz povjerenje koje su mi iskazali, naučila upravo najprije iskazati povjerenje drugome. A druga lekcija, koje se sjetim gotovo svaki dan je da svako pitanje koje imam o nekome ili koje želim postaviti nekome, je ono pitanje koje je meni Netko već postavio. U susretu s izbjeglicama, počela sam odgovarati na svoja temeljna pitanja: gdje idem, od čega bježim, čemu se nadam. I velika volja i nevolja tih ljudi učinila je da odgovori na to budu oni zbog kojih je vrijedno prijeći cijeli svijet, gladovati, smrzavati se, biti ponižena. Samo ne bih li došla ondje gdje me čeka vječna radost, hodajući u nadi da ću ondje susresti one koji su otišli prije mene. Ako Bog da, ili Inshallah!
