Veljača, kasni popodnevni sati, u dvorištu samostana stoji mlada karmelićanka glave podignute prema križu bez Corpusa. Oči su joj pune čežnje. Vi biste možda rekli da su to suze, ali ona je uvijek govorila- to je čežnja. Ona najdublja čežnja koja još pravo ne spoznaje svoje mogućnosti, to je čežnja svih kršćana koji u ovoj dolini suza čekaju i žive za Vječnost, to je i čežnja svih pjesnika koji su pisali o nesretnim ljubavima. Dok korača bliže križu, osjeća pod nogama meku zemlju natopljenu jučerašnjom kišom. Još je osjećala miris kiše u zraku koja zemlji daje da diše i još je osjećala čežnju na obrazima koja njoj daje da bude čovjek. Pjesnik. I žena. A duboko u njoj- pustinja. Jer već sutra ona ima poći i ne samo da više ne će biti Corpusa u njezinom životu, nego- više ne će biti ni toga križa koji joj je mjesecima bio utjeha. Klonula duha i koljena, gledajući Corpus srcem i očima, reče: „Ostavljam li ja Tebe ili Ti mene? Jesmo li nas dvoje još jedna nesretna ljubavna priča?“ Odgovor nije dobila. I još istinitije: odgovor nisam dobila.
Kad sam bila mala, voljela sam se igrati u pijesku. Pogotovo ljeti na polju. Dok su bile najveće vrućine, voljela sam sjediti u zemlji i uz malo vode maštati kako radim kolače. Voljela sam i pisati pjesme čije su riječi bile samo izraz moje prostrane mašte koja putuje svijetom. Planinama, rijekama, oceanima, gradovima, selima, pustinjama. Voljela sam maštati o tome kako volim beskrajno. Jednom sam trebala nacrtati mjesto koje želim posjetiti. Nacrtala sam pustinju. Poslije sam pisala pjesmu o toj pustinji u kojoj ću voljeti i biti voljena, onako dječje i zaljubljeno u neke oči čija se boja baš i ne može izraziti. Znate, voljeti, onako kako samo jedan pjesnik može zamisliti – beskrajno. O da, voljeti nekoga u pustinji- to mi se činilo kao jako lijepa ideja.
Godinama nakon toga sjedim sama u pijesku. U svojoj tihoj pustinji. Na obrazima se nalazi moja najdraža suputnica: čežnja. Uvijek sam mislila ako priznam da su to suze – čežnja će me zauvijek napustiti. Postat će samo plač i bol i nestat će sve moje želje i snovi za onime čemu me moja čežnja oduvijek usmjeravala, želje i snovi za Ljubavlju. Gledam u pijesak koji me okružuje i ispunjava. Još jedna nesretna ljubavna priča. I to ona koja je trebala biti najljepša, najčišća, najveća. Ona ljubav prema Kristu i s Kristom. I u pustinji, s Kristom se činilo kao da imam sva prostranstva o kojima sam maštala. Kao kad sam bila mala, taj pijesak i pustinja su bili moje radosno mjesto u kojemu bih susretala sebe. A sada je trebalo poći u one njezine najpustije dijelove. Gdje su podneva kao peć, a noći kao led. I zaputila sam se, jer moja je čežnja na obrazima iscrtavala upravo taj smjer- u najdublje dijelove pustinje i tame jer tamo postoji nešto. Tamo prebiva Netko. Trebalo mi je započeti pisati i živjeti putopis kroz zavičaj kojim dugo nisam htjela prolaziti. Jer to je ona nevjerna Samarija u kojoj je prvi put Krist rekao da je žedan, a ja sam mu dala piti. To je pustinja u kojoj sam ljubila sve dok se prvi puta nije razbilo moje srce. Pobojah se, jer sad sam kao i pustinja, potpuno ogoljena od svega lišća, cvijeća i zelenila što su godinama bili odraz mojih radosti. Sad nemam ništa. I ono što me oduvijek činilo čovjekom je razbijeno jer je jednom ostavljeno samo. Moje srce koje je maštalo o beskrajnoj ljubavi je slomljeno kao čaša čiji su komadići rastrti po ovom pustinjskom pijesku. Vidim Ga izdaleka kako pije i kako žeđa. I ja žeđam. Ne za vodom. Žeđam za onom ljubavlju kojom je obećao napojiti me. Želim se vratiti u onu dječju beskrajnu maštu, ali čežnja se sve brže preobražava u žeđ. I napokon stojim ispred Njega. Traži me piti i spremno Mu iz zdenca grabim vodu. On je uzima u ruke i pruža prema meni. On želi da ja pijem. Želi ugasiti žeđ. Dugo sam stajala ispred Njega u pustinji razmišljajući što ću Mu dati. Što mi je, konačno, i ostalo? Predala sam Mu svoje dane, svoje najdublje čežnje, maštanja. Svoje grijehe. Poroke. Ali On uporno stoji blagog pogleda, ispruženih ruku što su ispunjene vodom. Daje mi piti. Isus želi uzeti moju žeđ. I dok sam polako spuštala svoju glavu prema Njegovim rukama, žedna je duša otvarala oči pred vodom. Napokon, ugleda svoj odraz u njoj.
Možda je Krist kroz sva ova odricanja tražio samo jedno… Dok uzimam te vode, da Mu dajem samu sebe.
