Da su nas zadesila vremena o kojima nismo ni sanjali svi ćemo se složiti. Patnju kao da prvi puta sada istinski kušamo, svi zajedno kao društvo. I susrećemo se pitanjima, kušnjama, strahovima pred kojima možemo izgubiti pravac na koji nas poziva korizma, a to je Nebo.

Zahvalni na p. Luki Rađi koji životnim patnjama zna pristupiti s Duhom, donosimo vam ulomak iz njegove knjige Ljubav je zaista neslomljiva u kojem nam na primjeru Krista i uskrsnuća objašnjava korizmu, agoniju i ekstazu, ljubav i umiranje. 

Korak 1. Uvodna molitva:

Uzmi, Gospodine, i primi svu moju slobodu, moju pamet, moj razum i svu moju volju, sve što imam i što posjedujem. Ti si mi to dao, Tebi, Gospodine, sve vraćam; sve je tvoje, raspolaži sa svime po svojoj volji. Daj mi samo svoju ljubav i milost, i to mi je dosta. Amen.

Korak 2. Pročitaj tekst Agonija i Ekstaza, Ljubav je zaista neslomljiva

Svaka istinska radost, baš kao i svaka ljubav, u dnu sebe nosi poziv na umiranje. Život, onaj zbiljski, uvijek iz smrti izrasta. Svaka naša želja svoj cilj doseže samo kroz slobodu i odricanje. Tek kad smo strastveno usmjereni, ali i slobodni od straha da sebe izgubimo, dosežemo cilj. Taj aksiom života najočitiji je u ljubavi prema nekom tko nam sve znači. Želju za blizinom onog kog volimo tažimo približavajući mu se – sve dok ne dosegnemo limit koji nije moguće prijeći nikakvom riječju, pogledom, dodirom. Tad kad nam ni jedan korak više ne preostane, a spoznamo da je cilj naše ljubavi, kog smo se nadali doseći, na drugoj obali od koje nas nepremostiv jaz dijeli. Tad, kad zbog nemogućnosti približavanja onom kog volimo, želja za bliskošću do u beskraj raste… Što tad? Evo, tad treba umrijeti. Jer ljubav, ako ne ljubi do smrti, ljubi do očaja. Sam Isus je svog Oca u najvećoj bliskosti doživio kao onog koji mu se uskraćuje. Onda kad mu se sasvim približio na križu, vapio mu je zašto ga je ostavio. Smrt mu je preostala kao jedina mogućnost da premosti tu udaljenost. Agonija i ekstaza, eros i thatantos – vječite teme pjesnika, filozofa i mistika. Ljubav i umiranja dva su lica te iste stvarnosti. Sunce ovdje izlazi zato što drugdje zalazi. Voćka plod donosi jer joj je cvijeće umiralo. Nauči čovjeka umirati, naučio si ga živjeti. Jer život je samo ono što ostaje nakon što umreš. Izbjegavati umiranje znači propadati. Korizma je vrijeme umiranja zbog života. Vrijeme posta i milosrđa koje nas košta – kako bismo rasli u ljubavi. Korizma je tu da shvatimo kako nam je “uvijek pronositi umiranje Kristovo u svom tijelu, kako bi se i život njegov u nama očitovao.” A evanđelje o Isusovim kušnjama da prepoznamo da se ta umiranja kroz kušnje događaju. Umirati znači odabirati pravi put, a ne onaj koji se čini kraći. Zaobilaziti nam je, a ne zalijetati se u prepreke.  Sve kušnje mogu se svesti na tri. Na ove kojima je Isus kušan, a koje se provlače kroz svu Bibiliju, a i kroz čitav naš život. Za Pavla je to: požuda tijela, požuda duha, požuda očiju. Što pak, znači: želja za užitkom, oholost, želja za bogatstvom. Odnosno, poriv za: imati, vladati, moći. Želiš li živjeti, biti svoj i Božji, poslušaj mudrog čovjeka: “Sine moj, ako želiš služiti Gospodinu, pripravi svoju dušu na kušnju” (Sir 2,1). I moli njegovu molitvu: “Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj, iskušaj me i upoznaj misli moje: pogledaj, ne idem li putem pogubnim i povedi me putem vječnim!” (Ps 139,23-24). Jer Bog ne bi bio Bog kad svemu što naš u životu može snaći ne bi ostavio mogućnost da nam to bude i korak do kvalitetnijeg življenja. Tako, korist od kušnje jest u tom da nas svodi na bitno. Lišava nas iluzija, prisebljuje nas. Upravo kao što mornare oluja prisiljava da se liše suvišnog tereta i koncentriraju na bitno: svega se osloboditi kako bi sačuvali živu glavu. Kušnja u našim životima ima onu funkciju koju deterdžent ima za rublje. Dijeli prljavštinu od tkanine. Kušnja nas čisti. Nadalje, kušnja nas prisiljava da dadnemo ono najbolje od sebe. Upravo kao što maslina daje ulje tek nakon što je zgnječena. Kroz kušnju jačamo, postajemo dublji. upravo kao što je stablo udarano vjetrom prisiljeno svoje korijene duboko pružati. Ono što nas ne ubija, to nas jača. I, konačno, kroz kušnju se očituje kakva je doista naša ljubav prema Bogu. Lako mu je iz fotelje, s lijepom knjigom u naručju, reći da ga ljubimo. Ali samo ako nas košta, ljubav je vjerodostojna. Samo u onom što smo otpatili, Božju smo ljubav iskusili, i naši uzdasi ljubavi su autentični. Dobro mi… ali zašto je Isus trebao biti kušan? Isus zato da nam dadne primjer kako se u kušnjama sa zlom obračunati. Nema tu velike rasprave. Na kušnje zloga Isus odgovara kratko i britko: “Ne živi čovjek samo o kruhu!”, “Ne iskušavaj Gospodina Boga svojega!”, “Samo Bogu se klanjaj!” I nastavlja ići svojim putem. Drugi razlog, onaj temeljniji, jest u tom što je Isus ušao u kušnje kako bi bio kušan svim kušnjama u koje mi možemo dospjeti. I nadvladao ih te nam tako unaprijed osigurao pobjedu. Otad, kad god zapadnemo u dramu kušnje, znamo da je u njoj već netko bio – i to Isus koji ju je nadvladao, i snagom čije pobjede i mi pobjeđujemo svoje kušnje. To je ono od početka: Isus je razdaljinu od zbiljskog života, od blaženstva i ljubavi svojom vlastitom smrću premostio. I tako omogućio našim umiranjima, kad god ih s njegovim umiranjem sjedinjujemo, da uđemo u blaženstvo života, ljubavi i mira – što je opet plod njegova uskrsnuća. Ove Korizme, ne gubi se na sporednostima, odaberi ono bitno: odreci se sebe. Svakodnevno u svakoj kušnji umiri sebi s Kristom, da s njim svakodnevno slavom njegovom ispunjen uskrsneš.”

Korak 3. Egzamen:

Što sam doživio/doživjela?

Kako se osjećam nakon pročitanog teksta?

Na čemu sam danas zahvalan/na?

Što ću primijeniti/napraviti?

Korak 4. Završna molitva:

Dušo Kristova, posveti me.

Tijelo Kristovo, spasi me.

Krvi Kristova, napoji me.

Vodo iz prsiju Kristovih, operi me.

Muko Kristova, okrijepi me.

O dobri Isuse, usliši me.

Među rane svoje sakrij me.

I ne dopusti da se odijelim od Tebe.

Od neprijatelja zlobnoga, brani me.

Na času smrti moje, zovni me.

I zapovijedi mi da dođem k Tebi,

Da Te sa svetima Tvojim hvalim.

U vijeke vjekova.

Amen.