Već smo u drugom tjednu izolacije, a dijeli nas samo par dana od Velikog tjedna i Uskrsa. Na početku smo možda bili i entuzijastični što nam slijede dani kada ćemo napokon napraviti sve ono što nismo stigli, što ćemo provoditi više vremena s obitelji, što ćemo se naspavati. Ali, sve nam jasnije dolazi kako ovo neće proći sutra i ta neizvjesnost postaje sve jasnija. Možda nam je svima posebice teško jer znamo da će ovaj Uskrs biti potpuno drugačiji, bez žive Euharistije, Križnoga puta i radosnog Vazmenog bdijenja. I što da radimo, kad tu ništa ne možemo?
Zahvalni na p.Luki Rađi i njegovim riječima koje uvijek u svojoj surovoj realnosti donesu mir, donosimo vam ulomak iz knjige Šalabahter za život u kojem možemo pronaći odgovor.
Korak 1. Uvodna molitva:
Uzmi, Gospodine, i primi svu moju slobodu, moju pamet, moj razum i svu moju volju, sve što imam i što posjedujem. Ti si mi to dao, Tebi, Gospodine, sve vraćam; sve je tvoje, raspolaži sa svime po svojoj volji. Daj mi samo svoju ljubav i milost, i to mi je dosta. Amen.
Korak 2. Pročitaj tekst Što da radim – kad ništa ne mogu, Šalabahter za život
Hvaljen Isus! Prije gotovo četiri godine doživio sam prometnu nesreću.
Otada sam paraliziran i ne osjećam polovicu tijela. Kako dalje? Imam
21 godinu! Cijeli je život preda mnom, ali ga ja ne želim živjeti, ako je
ovakav kakav je sad. Iskreno rečeno, nije baš lako zaboraviti svoje stanje.
Kad god se pogledam, vidim da sam u kolicima. Ne znam što da radim.
Ja nisam vozio taj auto i nisam nimalo kriv za tu nesreću, ali svejedno
mi se dogodila. Gdje je tu pravda? Izađem van i gledam sve ljude okolo
koji hodaju i mislim – čime sam ja zaslužio da ne mogu hodati? Svi moji
prijatelji hodaju. Kamo god da izađem, vidim ljude koji hodaju i uvijek
se osjećam kao zadnja rupa na sviralu. Znam da postoje ljudi kojima
je gore nego meni, ali… ali ja samo želim biti prosječan, a mislim da
prosječni ljudi hodaju. Gdje je Bog kad ga trebaš?
„Kako dalje“, „Gdje je tu pravda“, „Gdje je Bog kad ga trebaš“, pitanja
su to, vjerovao ili ne, koja se pitaju svi – bilo da hodaju ili ne hodaju,
bilo da imaju sve ili ništa. Zajedničko nam je svima da nam je život
„življena nemogućnost“. Samo nadom protiv svake nade život postaje
moguć. Samo vjerom da sve mora imati nekakav smisao, i da će ishod u
konačnici biti dobar – moguće je radovati se svakom novom danu. Što
itko od nas može učiniti da živi životom kojim bi htio? Može ga željeti,
može ga pokušati i doseći – ali nakon svega, kad se ostane bez mogućnosti
išta više učiniti, onda je jedino pametno – prihvatiti realnost. Ipak, ne
rezignirano i defetistički – već svjesni da je to jedini istinski prostor u
kojemu se krije naše životno poslanje, smisao i sreća. Bog nas grli kroz
stvarnost! On je ondje gdje i mi jedino možemo biti! Ako su to kolica,
onda je On u kolicima! Znam, ovaj moj odgovor zvuči „tanko“. Patnja je
patnja… Sam Isus nije mnogo tumačio patnju, već ju je prihvatio, i na taj
način postao jedini istinski sugovornik onima koji pate. Tu je On negdje
uz tebe, u tvojoj patnji s tobom pati. Neka te jača i čuva!
Od srca, p. Luka
Korak 3. Egzamen:
Što sam doživio/doživjela?
Kako se osjećam nakon pročitanog teksta?
Na čemu sam danas zahvalan/na?
Što ću primijeniti/napraviti?
Korak 4. Završna molitva:
Dušo Kristova, posveti me.
Tijelo Kristovo, spasi me.
Krvi Kristova, napoji me.
Vodo iz prsiju Kristovih, operi me.
Muko Kristova, okrijepi me.
O dobri Isuse, usliši me.
Među rane svoje sakrij me.
I ne dopusti da se odijelim od Tebe.
Od neprijatelja zlobnoga, brani me.
Na času smrti moje, zovni me.
I zapovijedi mi da dođem k Tebi,
Da Te sa svetima Tvojim hvalim.
U vijeke vjekova.
Amen.
