Veliki tjedan. Tjedan tišine, šutnje, razmatranja muke Gospodnje. Najvažniji tjedan za nas, tjedan kad smo otkupljeni, spašeni, kad smo upoznali savršenu Ljubav. Ove godine, Veliki tjedan nam se čini drugačiji nego ikad. Ne možemo prisustvovati pobožnostima u crkvi. Srca nam se razdiru zbog toga. Ali, Božja ljubav ostaje uvijek ista, čak i ako se okolnosti promijene. On ulazi u naš dom, u sveto obiteljsko zajedništvo. Sad je vrijeme da se suobličimo Isusu u Njegovim mukama, da budemo Šimun Cirenac, Veronika, Ivan. Da ogolimo svoja srca i dopustimo da Njegova milost djeluje u nama i po nama. Sad je vrijeme kad smo pozvani na svetost. A što s ovom boli, kajanjem i patnjom koju proživljavamo i osjećamo? Pročitajte savjete p. Luke Rađe, iz knjige Šalabahter za život.
Korak 1. Uvodna molitva:
Uzmi, Gospodine, i primi svu moju slobodu, moju pamet, moj razum i svu moju volju, sve što imam i što posjedujem. Ti si mi to dao, Tebi, Gospodine, sve vraćam; sve je tvoje, raspolaži sa svime po svojoj volji. Daj mi samo svoju ljubav i milost, i to mi je dosta. Amen.
Korak 2. Pročitaj tekst Prinošenje Bogu patnje za koju smo sami krivi, Šalabahter za život
Hvaljen Isus! Crkva nas uči o tome kako svoje patnje valja pridružiti Isusovim kako bismo na taj način još više/bolje sudjelovali u Njegovom planu spasenja. Mene zanima što. ako su te patnje izazvane mojom nepažnjom, nebrigom. Konkretno – zbog neumjerenosti u jelu dobila sam tih „x“ kilograma viška i sad kao posljedicu osjećam bolove… I kad predam Isusu te boli i kažem Mu – eto, ako to ikome može koristiti na spasenje, ja ću pretrpjeti bez kukanja! A onda mi padne na pamet kako sam ja dobrim dijelom prouzročila da se te boli događaju, pa se povučem u nesigurnosti da je to Njemu ugodno slušati i primati… Što Vi mislite, koliko ima smisla takve boli, za koje smo uglavnom sami krivi, predati Isusu? S poštovanjem i ljubavlju!
*
Patnja je patnja, bez obzira na to jesmo li je sami prouzročili, ili ne. Uostalom, tko to samom sebi slobodno i svjesno želi patnje zadavati… To što želimo jedno, a posve drugo činimo – naša je patnja iz koje proizlaze mnoge druge patnje. Najčešće je veća patnja ne moći se othrvati nečemu što ne valja, negoli podnositi posljedice takvih postupaka. Zbog posljedica pati tek tijelo, ali zbog uzroka pati duša. Itekako ima smisla Bogu prikazivati ne tek patnje tijela, već i patnje duše. Jer, što ima vrjednije nego pred Njega dolaziti posve shrvan, svjestan da nemaš koga za svoju nevolju optužiti doli samoga sebe. Prinosiš mu duhovnu nemoć, poraz vlastite volje, strah da si dvoličan, a onda i sve fizičke boli. Osobno mi se čini da je najdublja vrijednost Isusove žrtve, ne tek prinošenje Ocu boli koje su mu drugi zadali, već prinošenje boli koju je sam sebi zadao zbog nemoći da snažnije u nju kao čovjek vjeruje (Jer, čemu onda onaj krik „Bože moj, zašto si me ostavio“?). Promišljajući o tome, vidim da je veća patnja ne moći Bogu prikazati svoju nemoć da izađem iz grešnosti, nego mu prikazivati grijehe i posljedice grijeha. Možda je to onaj presudni obraćenički korak koji trebamo učiniti: dati mu svoju nemoć da mu se posve dadnemo!
Od srca te pozdravljam, p. Luka
Korak 3. Egzamen:
Što sam doživio/doživjela?
Kako se osjećam nakon pročitanog teksta?
Na čemu sam danas zahvalan/na?
Što ću primijeniti/napraviti?
Korak 4. Završna molitva:
Dušo Kristova, posveti me.
Tijelo Kristovo, spasi me.
Krvi Kristova, napoji me.
Vodo iz prsiju Kristovih, operi me.
Muko Kristova, okrijepi me.
O dobri Isuse, usliši me.
Među rane svoje sakrij me.
I ne dopusti da se odijelim od Tebe.
Od neprijatelja zlobnoga, brani me.
Na času smrti moje, zovni me.
I zapovijedi mi da dođem k Tebi,
Da Te sa svetima Tvojim hvalim.
U vijeke vjekova.
Amen.
