Još jedan u nizu naših brojnih eksperimenata bio je maratonski hod, odnosno pravi pohod na Medvednicu. Kako je bilo jednoj našoj sudionici pročitajte u nastavku:

Kada me je prijateljica pozvala na planinarenje na Medvednicu jako sam se veselila, iako nemam planinarskog iskustva. Prije puta nabavila sam skoro svu potrebnu opremu s popisa, a ono što nisam imala sam posudila. Oduvijek me privlačila priroda, a pogotovo šuma i brda tako da je ovo bio pun pogodak. Budući da je ovo ujedno bio i križni put, time je cijeli put dobio novu dimenziju te naslov biva opravdan jer bilo je to za mene više od hodanja. U subotu u jutarnjim satima uputili smo se sa Šestina prema nepoznatim mi stazama. Nazive staza iskreno nisam pamtila jer sam se pouzdala u našu vodičku, koja nam je vjerno isplanirala put i vodila nas u novo iskustvo. Na samom početku puta mislila sam da će mi noge otkazati i da neću moći ni dio puta preći, no vrlo brzo tijelo se zagrijalo i bivalo poletnije. Svakako bih naglasila kako sam imala bolove u lijevoj nozi i desnoj ruci što zasigurno nije doprinosilo ovom pothvatu, no želja je bila jača. Putem prema gore upoznavala sam pomalo ekipu s kojom sam koračala strmim i manje strmim stazama. Razgovori s pojedincima, šutnja i sjedinjenje s prirodom, misao da činim dobro za svoje tijelo i duh… Sve je to  doprinosilo mom ustrajanju k cilju. Dakako da je bilo trenutaka kada sam mislila da bi najbolje bilo da se bacim na pod i uskratim si daljnje muke, no do vrijednih ciljeva se ne dolazi lako i nisam osoba koja lako odustaje tako da sam stisnula zube i nastavila dalje. Ono što me iznenadilo je što sam zapravo cijelim putem iznutra bila iznimno radosna i čak ni muke koje spominjem nisu bile istinske muke. Teško je opisati te konfliktne osjećaje. Kada smo došli na Sljeme bio je to divan osjećaj.  Cijela večer je, kao i put, bila prožeta zajedništvom i radošću. Nakon noćnog odmora uslijedio je put prema dolje, prema našim domovima. Budim se u nedjelju ujutro i razmišljam kako ću sada dolje nakon subotnje borbe, no kažu da se klin klinom izbija. Odlučna volja je prevladala, a tijelo ju je slijedilo. Nedjelja je bila lakša za hodanje jer smo se spuštali, ali ni taj dan nije izostalo avantura. Mećava, blato i traženje pravog puta bili su samo dio avanture. Zanimljivo je bilo kako su se skoro sva godišnja doba izmijenila u samo jednom danu. Bilo je ovo jedno divno iskustvo za mene, a vjerujem da je i ostalima ostavilo barem sličan utisak. Neke doživljaje je teško riječima opisati tako da nam ostaje da to ponovimo opet i opet. Vjerujem da bi se mnogi oduševili ovako provedenim vikendom jer priroda je čudo! A zajedništvo… To je onaj drugi dio slagalice. Jedno je upotpunilo drugo. Zahvalna sam na super ekipi i našoj vodički koja se pobrinula za cijelu organizaciju puta.  Radujem se idućem planinarenju. 😊

 Monika M.