Poljski svećenik, isusovac i misionar, Andrija Bobola živio je na prijelazu iz 16. u 17. st. Prema modernoj hagiografiji nije se mnogo razlikovao od ostalih svećenika i subraće isusovaca svoga doba. Umro je mučeničkom smrću 1657., no gotovo 50 godina bio je zaboravljen, a tijelo izgubljeno.

Početkom 18. st. rektor isusovačkog kolegija u Pinsku Martin Godebski u svojim je vizijama vidio Andriju te je naredio da se njegovo tijelo pronađe. Andrijino tijelo je ubrzo pronađeno u jednoj od vlažnih kripti crkve u Pinsku. Tijelo je bilo potpuno neraspadnuto i takvo je ostalo do danas. Nakon toga mnogi su ljudi počeli posjećivati ​​grob mučenika tražeći njegov zagovor, a dogodila su se i mnoga čuda, uključujući zaštitu grada i njegove okolice od kuge, gladi i pljačke tijekom Velikog sjevernog rata (1700-1721).

Andrija ili Andrzej rođen je 1591. godine na jugu Poljske. Pridružio se Družbi Isusovoj u Vilniusu 1611. godine, a za svećenika je zaređen 1622. godine. U crkvi svetog Kazimira služio je dvanaest godina propovijedajući, slušajući ispovijedi i držeći kateheze u lokalnoj zajednici. Također je proveo 9 godina u različitim poljskim gradovima. Svoju službu otac Bobola obavljao je s velikim žarom i predanošću. Ljudi svih dobi rado su slušali njegovu riječ i sudjelovali u njegovim pastoralnim aktivnostima za siromašne, bolesne i zatvorenike.

Najuspješnija i najznačajnija misija koju je vodio bila je u istočnom dijelu Litve (današnja Bjelorusija), a središte je bio grad Pinsk. Kao misionar, Andrija je ondje djelovao 21 godinu, do mučeničke smrti. U to vrijeme kršćanima istočnog obreda u Poljsko-Litavskoj uniji dana je mogućnost da zadrže staru liturgiju i pridruže se Rimokatoličkoj crkvi. To je bio plodan proces ponovnog ujedinjenja dviju kršćanskih crkava u kojem je o. Bobola imao važnu ulogu. U svom misionarskom radu bio je vrlo uspješan te je zbog toga bio trn u oku pravoslavcima i protestantima, koji su ga nazivali lovcem na duše.

Kako bi kršćanima istočnog obreda objasnio važnost jedinstva Crkve i uvjerio ih da se Rimokatolička crkva nije promijenila nakon Velikog raskola kršćanstva 1054., dok je u Istočnoj pravoslavnoj crkvi došlo do promjena, Andrija je koristio učenja crkvenih otaca koje su priznavali i pravoslavni vjernici: Bazilija Velikog, Ivana Zlatoustog i Grgura Nazijanskog.

Bobola nije djelovao samo u gradovima, već je često odlazio i u zabačena sela i gradove smještene u močvarnim područjima. Neposredno prije svoje smrti dva cijela sela svojim je propovijedanjem vratio katoličkoj vjeri.

Za vrijeme kozačkog ustanka o. Andrija je uhvaćen. Kozaci su ga htjeli prisiliti da se odrekne katoličke vjere, ali on je bio nepokolebljiv u vjeri. Zbog toga su ga podvrgnuli strašnim mukama. Skinuli su mu kožu s ruku i glave, te s prsa i leđa, a potom su mu, oponašajući Isusove rane, proboli dlanove. Nakon dva sata mučenja, tijekom kojih je neprestano molio za svoje mučitelje, proboli su ga blizu srca, te mu na kraju sabljom odrubili glavu. Blaženim je proglašen je 30. listopada 1853., kanoniziran je 17. travnja 1938. godine. Tijelo su mu tada vratili u rodnu Poljsku. Zaštitnik je Poljske, Varšavske i Varminjske nadbiskupije, jedinstva Istočne i Zapadne Crkve, Slavenske asistencije Družbe Isusove te mnogih poljskih, litavskih i bjeloruskih naselja, župa i crkava.

Njegov spomendan slavi se 16. ili 21. svibnja (katolički kalendar spominje oba datuma).

Izvor: https://www.jesuit.org.uk/blog/who-was-st-andrew-bobola-sj