Pokušavala sam sjediti s Kristom u pustinji kako to predlaže sveti Ignacije. Ne mogu zamisliti da dugo ostanem s Njim. Ne osjećam se ugodno. Vruće mi je. Žedna sam. I što je najgore, doista ne mogu podnijeti gledati ga kako pati. Želim pobjeći. Spremna sam prijeći odmah na Uskrsnuće.
Moja me Ignacijeva kontemplacija ove godine dira ravno u srce. Kada mi je majka preminula u rujnu 2015., otac se preselio k nama u naš dom jer je i on bio smrtno bolestan. Brinuli smo se za njega sve do prosinca kada je preminuo. Nisam nikada bila u težoj situaciji. Tugovala sam za majkom i gledala kako se pogoršava stanje moga oca. Bilo mi je bolno sjediti s njim dok je oplakivao gubitak svoje žene, kuće, neovisnosti i dosadašnjeg načina života. Gledala sam kako postaje sve slabiji, a njegov um uništen od bolesti. U isto vrijeme, ta skrb bila je jako iscrpljujuća. Ne mogu uopće zbrojiti koliko puta sam tijekom tih dugih mjeseci molila Boga za pomoć. Pjesma Matt Mahera, “Gospodine, trebam te”, postala je moja himna. Tada smo doista živjeli Korizmu i Veliki tjedan.
Moje iskustvo nemogućnosti bivanja s Kristom govori mi da postoje poteškoće s kojima se svi susrećemo dok pratimo trpljenje ‘Krista među nama’. Možemo to suosjećati u patnji voljene osobe koja je bolesna, majci koja se bori da prehrani i odjene svoju djecu, izbjeglicama kojima je bombardirana kuća i nacija, doista, s bilo kojom osobom koja pati i koja je ostavljena po strani. Kad pratimo Krista u onima koji pate, možemo shvatiti da je to: Neugodno.
Teško je biti s Kristom kada pati. Biblijski tumači često ističu da je većina Isusovih učenika pobjegla u strahu prije nego što je bio razapet. Moguće da je i njima bilo previše bolno gledati voljenog čovjeka kako pati.
Usamljeno. Kad pratimo Krista u pustinji, dijelimo njegovo stanje pustoši. Doživljavamo ono zbog čega je Isus, (u svojoj čovječnosti), na križu povikao: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”
Neuredno. Te suze krvi u Getsemaniju i njegova Smrt na križu? Nije lijepo i uredno vrijeme. Nema romantiziranja – patnja je stvarna, gadna i zaudara.
Zbunjujuće. Učenici su ostavili sve da slijede Isusa. On je bio njihovo sve. Koliko im je bolno i razočaravajuće moralo biti misleći da je njihov kraj putovanja s Isusom smrt na križu! Dok su promatrali njegovu patnju, vjerojatno su se pitali isto ono što se i mi sami često pitamo: „Zašto Bog ovo dopušta? Zašto Bog ne učini nešto? “
Moguće da nam je vrlo teško pratiti patničkog Krista među nama, ali kad ostanemo uz njega, također shvatimo da vrijedi ostati s njim. Naša je sreća da znamo kraj priče. Znamo da Križ nije kraj, već je bitna komponenta potrebna za postizanje cilja koji je Bog spremio za čovječanstvo: oproštenje, otkupljenje i vječni život u neumoljivoj Božjoj ljubavi. Kad patimo s Kristom, stojimo s Onim koji drži ključ te ljubavi.
Ne postoji ljepše vrijeme u životu od Korizme i Velikog tjedna da kažemo: “Gospodine, trebam te.” I nema boljeg vremena da zapamtimo da kada patimo ili kad pratimo one koji pate, nikada nismo sami. Idemo s Kristom, koji je među nama. Kako je Papa Franjo rekao: “Ponekad u životu, suze su nam leće koje su potrebne da bi vidjeli Isusa.”
Kroz ove leće možemo se iznova usredotočiti na uskrslog Krista koji nas poziva, podsjećajući nas da smrt nije kraj. Korizma uvijek završava u Uskrsu. Krist je pobijedio smrt. Uskrs uvijek dolazi.
