Slavimo Sv. Josipa, zaštitnika rada i radnika, čiji se originalni blagdan slavi 19. ožujka kao Zaručnika Blažene Djevice Marije. Na današnji dan Isusov poočim i zaštitnik hrvatskoga naroda uči nas da bi rad za svakoga od nas trebao biti suradnja s našim Gospodinom.
Blagdan Sv. Josipa Radnika uveo je 1955. godine papa Pio XII. Druga je internacionala odučila 1889. godine 1. svibnja uzeti kao Dan rada, a iste je godine papa Leon XIII. izdao encikliku o sv. Josipu. U njoj “radnike i sve ljude skromnih životnih prilika upućuje na sv. Josipa kao uzor i primjer za nasljedovanje”.
Kad je Pio XII. uvodio blagdan sv. Josipa Radnika, mislio je na “tiho i vjerno posvećivanje svakidašnjega rada”, kako je to činio taj sveti šutljivac, a ujedno svetac koga jedino nadvisuje Blažena Djevica Marija. Njega Pio XII. nije oklijevao nazvati “najčistijim, najsvetijim, najuzvišenijim od svih Božjih stvorova”. Taj div među svecima bio je po zanimanju samo “tesar” – drvodjelja, radnik, koji je mnogo govorio bez ijedne izgovorene riječi u Evanđelju, samo vrijedno radeći.
Sveto pismo samo na jednom mjestu spominje Josipovo zanimanje i to u Matejevu evanđelju, gdje se opisuje Isusov povratak u Nazaret. “Dođe u svoj zavičaj te je tako učio svijet u njihovoj sinagogi da su se divili i govorili: “Odakle ovom tolika mudrost i čudesna moć? Zar on nije tesarov sin…” (Mt 13,54).
Time se želi reći da Josipov svakidašnji rad nije bio samo trud i muka, nego i spremnost služenja u vjernoj poslušnosti tajni utjelovljenja Sina Božjega i djela otkupljenja. To bi trebao biti poticaj svim kršćanima da tako gledaju svoj rad. Rad je apostolska služba, suradnja s Kristom na djelu spasenja. Krist je svojim radom posvetio čovjekov rad i učinio ga suradnikom u Božjem djelovanju.
Josip, kojemu je Boga povjerio da bude glava nazaretske obitelji, bio je ponizan, skroman i šutljiv i nikada se nije uzdizao ili hvalio pred drugima. Svojom jednostavnošću blizak je svim radnicima, osobito očevima koji osjećaju težinu života, svakodnevnog zarađivanja i skrbi za obitelj. Takav Josip uzor je i poticaj svim ljudima i danas da nauče cijeniti šutnju i da ne budu tek ljudi govora, jeftinih riječi, nego ljudi djela i rada.
Marksistička ideologija uzdizala je radnika te je mislila da ona jedina promiče njegovo uzdignuće. No, davno prije radnik je u kršćanstvu bio častan ponajprije po Kristu koji je radio i tako posvetio rad, a onda po onima koji su njemu bili najbliži: Marija i Josip, radnici, ljudi koji su u trudu pribavljali svakidašnji kruh. Opravdano je boriti se za radnikova prava, ali ne samo njegova, već za prava svakoga čovjeka. Uvođenjem blagdana svetog Josipa Radnika Crkva želi iskazati posebno poštovanje prema radu jer svojim radom kršćanin „pridonosi povijesnom ostvarenju Božje zamisli“.
Molitva sv. Josipu
Slavni Sveti Josipe, uzore svih radnika, izmoli mi milost obavljati svoje poslove u duhu pokore, te tako zadovoljiti za svoje mnogobrojne grijehe; da ih obavljam savjesno, ne obazirući se na svoje sklonosti, već jedino na dužnost; da ih izvršim sa zahvalnošću i radošću smatrajući velikom čašću što mogu naravne darove, koje mi je Bog dao, uporabiti i usavršiti u poslu; da ih obavljam uredno i mirno, umjereno i strpljivo i nikada ne uzmaknem pored umornošću i poteškoćama; da ih obavljam osobito u čistoj nakani odričući se sama sebe; sve to u sjećanju na smrt i na račun koji ću morati polagati o svakom izgubljenom času, o neiskorištenim darovima, o propuštenim dobrim djelima i o taštoj samodopadnosti kod uspjeha, što tako nagrđuje djela učinjena Bogu za ljubav. Sve Isusu i Mariji za ljubav i po tvom uzoru, sveti Josipe! To neka mi bude misao vodilja u životu i na samrti. Amen.
