Nadam se da mi sveti Josip neće zamjeriti što na svijetlo dana iznosim što on u skrovitosti čini. Papa ga je stavio u centar ove godine i ponukalo me to da podijelim kako se božanski Hranitelj i za mene brinuo proteklih godina. Prvi ozbiljniji susret sa svetim Josipom doživjela sam u jednim duhovnim vježbama, sljedeći korake koje je Ignacije dao u meditaciji o Isusovu rođenju. Ignacije kaže da se učinimo služinčetom i da poslužujemo svetu obitelj u štalici pri porodu. Nisam imala puno za činiti, doli promatrati kako Josip u tišini služi Mariji i Isusu te s kakvom ljubavlju drži Isusa u naručju. Osvojila me njegova samozatajnost i tiho služenje, usmjerenost na Isusa i Mariju. Htjela sam i ja tako.
Iako sam već ranije čitala mnoga svjedočanstva svetaca (od velike do male Terezije) i slušala ispovijesti mnogih svjedoka koji su mu se molili, tek me ova živa prisutnost u meditaciji nagnala da mu se češće obraćam kao poočimu. Jednostavnost kojom je prigrlio Isusa, hrabrost kojom je živio izbjeglištvo, a onda i povratak doma, ljubav za Mariju – dirale su me i motivirale da mu se utječem. Kad sam već debelo zagazila u tridesete moradoh operirat oči i nogu, tijelo me pomalo izdavalo i baš sam se osjećala umorno. Zbog oporavka sam ostala u Zagrebu, 400-tinjak kilometara udaljena od svojih, sama u najmljenu stanu u Palmotićevoj. Na Uskršnje jutro otišla sam u zoru u Baziliku, pomalo imitirajući Mariju Magdalenu. Gledala sam Isusovo srce i natpis „Dođite k meni umorni“ dok sam stajala sa strane, kod oltara svetog Josipa. Požalila sam se obojici, rekla da sam umorna od neprestanog seljakanja, od operacija, od rada, i da mi ne moraju naći muža, ali da želim biti zbrinuta. Zamolila sam Josipa da me primi kao otac, kao što je primio Isusa, i da bude moj hranitelj do kraja. Nisam ni znala što točno tražim, samo to da imam iskustvo da netko brine o meni.
Nekoliko dana kasnije zove me moja obitelj i govori da odem pogledat neki stan i da, ako se dobro posložimo, da ćemo ga meni kupiti. Moja krsna kuma ih je zvala, da ne duljim s dugom linijom objašnjavanja tko je kome što rekao, ona je čula za neki povoljan stan i sugerirala da mi se pomogne da ga uzmem. Ona je bila inače nekoliko mjeseci ranije kod mene na stanu kratko vrijeme dok joj je suprug bio u bolnici, bila je dirnuta time koliko mi je stan mali, a koliko ga plaćam, naravno: htjela je bolje za mene. Ta ljubav s kojom me doživljavala bila je otvoreni kanal komunikacije od svetoga Josipa koji me odlučio zbrinuti do moje obitelji. Iako ranije nije uopće bilo govora o uzimanju stana, i iako nitko od nas nije imao poštene uvjete za to, nekako smo se posložili i roditelji, brat, njegova supruga i ja, i ušli smo u tu avanturu, neki više svjesni, a neki posve nesvjesni da Josipova ruka vodi.
Stan je bio jeftin jer je bio trošan. Trebalo je na njemu sve obnoviti. Bio mi je izazov dogovarati majstore. Tko ima to iskustvo sigurno razumije: svega se nađe u svijetu majstora. Priznam da sam imala i strah biti sama u stanu s muškarcima koje ne poznam. Prijateljica je preporučila dobrog majstora, katolika, uzorna čovjeka. No on me odbio i rekao da ima dug red čekanja klijenata. Propala nada da će mi netko pouzdan raditi na stanu odvela me najprije u zdvajanje. U nekom trenutku prisjetila sam se kako je do stana uopće došlo, i zatražila svetog Josipa za pomoć… ovaj put s više povjerenja, samo čekajući kako će on to riješiti. Za koji dan zove taj isti dobri majstor i kaže da je ipak odlučio pomoći mi. Kad je došao i kad smo prošli koje sve korake treba poduzeti i u kojem roku je to moguće, nisam mogla ne pitati što se promijenilo. Bilo mi je neobično kako to da je on odjednom ipak mene zvao. Na moje pitanje pomalo se sarkastično nasmijao i rekao da je sanjao da mi treba pomoći. Ja sam ostala nijema. Progutala sam knedlu i pitala: „Kako to? Što?“. A on je nekako kroz šalu se pojadao da ga je sveti Josip zagnjavio zbog mene. Nisam se usudila dalje išta pitati, a on je ostao skrovit. Kad je otišao predala sam svetom Josipu ključeve stana, proglasila ga vlasnikom, zahvalna što je on moj hranitelj i spremna suočiti se s daljnjim izazovima.
Grubi radovi su bili gotovi, a ja sam planirala ići kao pratitelj u duhovnim vježbama na Goli otok cijeli kolovoz. Izdogovarala sam majstore. Dan prije nego ću krenuti na Magisov kamp, zove me vodoinstalater i počinje pričati o jednoj komplikaciji oko kanalizacije, zahvatu sa klapnom koji treba napraviti. Jako odrješito govori da on to ne radi, ali da nema smisla nastaviti s radovima dok netko to ne riješi, te da ne želi nastaviti rad koji je započeo. Nakon što sam iznazivala 10-ak majstora, suočila sam se s mogućnošću da neću moći ići služiti kao pratitelj, iako mi je to bilo najsvetije i važnije od bilo čega materijalnoga, pa i stana. Izjadala sam se Josipu i odjednom je došla misao da nazovem barba Miju. Barba Mijo Bagarić tata je moje predrage prijateljice Katarine, on je radio struju na stanu za nula kuna. Zamolila sam ga da nađe majstore i nadgleda radove, objasnila da je meni sveto ići na Goli otok i da osjećam da me Bog tamo želi, da nisam više u stanju brinut za stan. Njemu je bilo isto sveto to s Golim otokom, radosno je prihvatio i rekao da idem bez ikakve brige.
Otišla sam, pomalo se skrupulozno preispitujući je li to pošteno prema čovjeku, jesam li nezrela da tako ozbiljne radove na stanu samo tako ostavljam i idem na kamp, i to na kamp duhovnih vježbi u šutnji. Ipak, držala sam se onog što sam mu najavila: isključila sam mobitel po dolasku prve grupe i ušla u tišinu. Izvana je tišinu ometalo samo blejanje ovaca, a u meni iznutra hrpa glasova. Brinula sam se hoće li se riješiti ta klapna, jesam li uvalila čovjeka u prevelik posao, ta on ima svoju veliku obitelj, svašta mi se još rojilo… Kako su dani prolazili moj nemir je rastao, posebno prema noći. Polovicom prvog termina, za doručkom dok sam vapila Bogu da želim bit slobodna od brige za stan i barem ovaj dan biti posvećena onome zbog čega sam došla, zatim jedan dečko sjedne ispred mene. A na majici mu piše ni manje ni više nego: „Sveti Josip obično BEZ BUKE čini velika čudesa“. Kao da me neko zalio kantom milosti s neba… Ne kao, nego je, kanta milosti ugasila je požar nemirnih misli. Sveti Josip je utišao svu buku u meni i ja sam zadnje dane provela u miru i povjerenju, orijentirana na ovdje i sada, na vježbenike i na molitvu za duše koje su na otoku davno prije bivale i život dale.
Kad su prvi vježbenici otišli, ja sam na drugom kraju otoka u restoranu napunila mobitel i krenula zvati barba Miju pa majstore. Sve se riješilo, radovi su napredovali bolje nego su predviđali. Ostatak vremena na otoku provela sam žvačući rečenicu s te majice i zahvaljujuć za sve uključene. Znam da sam po odlasku upoznala tog dečka Mateja i pitala ga o majici, kratko sam mu ispričala kako me je sveti Josip umirio po njoj. On se smijao. Za koji mjesec se pojavio u SKAC-u noseći mi novu takvu majicu na dar. Potrudio se nabavit ju i meni je to bio dar: da Matej jednako štuje i voli svetog Josipa, i da mi je svojom gestom potvrdio iskustvo svetoga Josipa. Kad god nosim tu majicu osjećam se kao vitez pod oklopom koji me štiti. Taj dar svetoga Josipa i danas čuvam, a sve rjeđe perem jer natpis blijedi 😀
Stan je do studenog te 2016. godine postao funkcionalan. Kako sam priznala svetog Josipa njegovim vlasnikom često se događalo da on pošalje neke prognanike i izbjeglice da prenoće dan, tjedan, mjesece, godinu, ili studente da makar ostave svoje stvari tijekom ljeta. Radosna sam kad se to dogodi i za svakim obrokom kada gosti dođu nastojim ne propustit priliku da dam zahvalu svetome Josipu. Jedna prijateljica iz Karmela poklonila mi je njegov kip, pa je Josip u stanu dobio najviše mjesto da nas sve ima na oku.
Posljednji događaj u kojem me podsjetio kako sveti Josip brine o meni u svim malim stvarima zbio se nakon stroge izolacije prošloga proljeća. Naime, prije izolacije sam izvadila stari interfon i kupila novi. Interfon mi je obećao zamijeniti naš majstor iz Palmotićeve, i najvolonter SKAC-a, gospon Ernest. Međutim kako se zbio potres, Ernest je imao jako puno posla i meni je bilo neugodno opet ga tražiti pomoć. Kopala sam u vrtu ispred stana jedno jutro, i ne znam što mi je došlo pa sam se požalila Josipu… „Eto, sve si mi posložio, samo mi taj interfon kopa oči. Nemoj me shvatiti krivo, zahvalna sam za sva tvoja zagovaranja. Samo eto, ovaj mali detalj je ostao, i ne znam što ću s tim“. Dok sam se ja tako Josipu žaljakala, neki pokret mi privuče pogled i ugledam kroz prozor da je neko u mome stanu. Utrčim na ulaz zgrade prema stanu a iz njega izlazi nekakav majstor. Pitam ga što treba, a on veli da je dan ranije udario grom u zgradu i da se poremetio rad interfona u svim stanovima. Ja u čudu velim da čekam majstora za namjestit interfon, i pitam ga radi li to. I on me onako skeptično pogleda, uzdahne i veli „Dajte da vidim“. Na kraju interfon koji sam kupila nije bio odgovarajući.
I nakon kraćeg razgovora o tome kakav bi interfon odgovarao instalacijama, majstoru dođe kolega i počnu razgovarati. I ovaj kaže da u autu možda još jedan ima, da mora pogledat bi li odgovarao. I ne trebate puno nagađati što je bilo. Kroz samo pol sata od moje žalbe svetom Josipu, on je poslao svoje radnike da sve srede.
Nekad Josip djeluje odmah, a nekad nas vježba u strpljenju. Znam mnoge ljude koji se utječu svetome Josipu, i mnogo istinitih priča o tome kako je spojio bračne parove, izgradio kuće, našao zemljišta, porihtao obiteljske probleme, obratio nasilnika, ozdravio bolesna… sve to bez puno buke. Na današnji dan srcem punim zahvalnosti htjedoh podijeliti svoje iskustvo njegove nježne skrbi koja me hrabri da se pouzdajem u Boga Oca.
Sveti Josipe, pomozi mi da se moje srce nikada ne umori voljeti te i hvaliti.
Marija Selak
