Početkom rujna otvaraju se prijave za novi ciklus duhovnih vježbi u svakodnevici. Jedan od sudionika prošlogodišnjih vježbi hrabro je podijelio svoje iskustvo u nadi da će preko njega Bog pozvati još koju dušu na osobni susret, u dubini srca.

Protekla akademska godina bio je veliki izazov za mene zbog svih okolnosti koje su me obuhvatile povodom Covid-19 pandemije. Naime, u psihološkoj sam krizi koja je počela 2019. godine tijekom boravka na Erasmus razmjeni, gdje sam bio u situaciji kada se ne uklapam u oba okruženja, tamošnje i domaće. Osim toga, pojavili su se privatni i obiteljski problemi koje je bilo teško potisnuti. Slijedom svega počeo sam si postavljati pitanja ‘gdje uopće pripadam’, ‘koji je moj ispravan put’ te ‘što me sve čeka ubuduće’, što je uzrokovalo razne frustracije, nemire i nesanice, ono najbitnije. Zbog te krize u nadolazeće vrijeme nisam mogao normalno funkcionirati pa je dolazilo do poteškoća u studiju, demotivacije, nemira i slično.

Bilo je potrebno pronaći novu sredinu gdje ću se početi osjećati ugodno, a prvo što mi je padalo napamet jest posvećenost vjeri. Međutim, kada sam odlučio napraviti takav iskorak, pojavila se pandemija Covida koja je zaustavila vrijeme te sve obaveze prebacila kod kuće. Nakratko sam se čak počeo oporavljati od svoje krize jer mi je za početak bilo potrebno “stati na loptu” barem dva tjedna, ne radeći ništa, a kao prilika mi je dobro došla obavezna samoizolacija prilikom vraćanja s putovanja u Barceloni. Kako je vrijeme prolazilo, počeo sam se mijenjati na bolje, čak sam i sazrio u načinu govora. Uspješno sam očistio četvrtu akademsku godinu, a epidemiološke mjere su popustile pa je napokon bilo dopušteno družiti se s prijateljima. Došlo je i ljeto, godišnje doba kada odmaram dušu nakon svih obaveza tijekom godine, a ona je zaista bila izazovna.

Rani period jeseni, točnije rujna, bio je još ljepši i posebniji kada sam napokon položio težak ispit s treće godine pa nije više bilo nikakvih zaostataka. Tu ljepotu krasila je i jedna cura koja mi se duže vremena sviđala te sam napokon skupio hrabrosti pozvati ju van, što je ona prihvatila. Nakon prvog susreta viđali smo se ostatak mjeseca pa se razvio obostrano jako poseban odnos, kao nešto između veze i prijateljstva. Nažalost, to nije potrajalo jer je ona u meni vidjela samo prijatelja, iako smo počeli uspostavljati temelje veze. U međuvremenu, epidemiološke mjere su ponovno postrožile i za mene nije bilo mogućnosti upoznavanja novih ljudi i karijernog napredovanja, što me sve zajedno bacilo u dvotjednu depresiju, kada ni putem treninga nisam mogao izbaciti sve frustracije. Naprosto, smatrao sam da svojim dugogodišnjim trudom i odricanjem u svim životnim sferama sam zaslužio više, što govorim skromno.

Slijedom toga, moja se kriza produbila pa sam krenuo ponovno kritizirati samoga sebe, pitajući se gdje zaista pripadam, odnosno za koju svrhu sam stvoren. Najlogičnije rješenje bilo mi je tražiti Boga u tome i napokon se posvetiti vjeri, što sam odgodio tijekom prvog ”lockdowna”. Upravo to me dovelo do udruge SKAC Palme koja nudi razne volonterske i edukativne programe, među kojima su me najviše zanimale ”Duhovne vježbe u svakodnevici”, misleći kako je to nešto čime bih se ispravno usmjerio te našao sebe ”koristeći” svaki dan Boga u molitvi. Već prvi nagovor, koji je doduše bio online, duševno me ispunio jer sam bio okružen ljudima pozitivne energije, a oni su sa mnom tražili isti cilj. ”Na prvu” meditiranje 45 minuta ujutro činilo se nemogućim, s obzirom na to da nikada tako dugo nisam samostalno molio, no radeći to korak po korak priča se slagala u cjelinu. Štoviše, eksperimenti koje program nudi bili su idealna prilika izaći iz kuće te upoznati nove ljude. Tamo je jednostavno vrijedila ona ”Moli i radi”, jer smo sve radili bez stresa, ljutnje i strogog naređivanja.

Meni osobno najljepši eksperiment bio je jednodnevni odlazak na Modrave, gdje sam susreo veliki broj poznanika i novih ljudi. Tamo sam išao s malim očekivanjima za uživanje, a povratkom kući oduševljenost je bila velika, unatoč umoru i ranojutarnjem ustajanju za polazak tamo. Primjer takvog eksperimenta pomogao mi je zaključiti kako Boga uvijek mogu pronaći u prirodi, posebice ako je ona izolirana od urbane sredine jer tamo naprosto ne mislim na probleme u svakodnevici, a dobio sam i samopouzdanje. Osim toga, s ostalim sudionicima eksperimenata podijelio sam zajednička iskustva u projektima SKAC-a, a pojedinim osobama čak je bilo drago čuti moj način doživljavanja Boga.

Što se same meditacije tiče, uglavnom sam bio u društvu s Isusom u prirodi. Započeo sam s ”vožnjom po rubu brzog vlaka”, a na kraju se kupao na hrvatskoj obali. Drugim riječima, moja nemirna duša je na lađi, kroz morsko nevrijeme, došla do lijepog i sunčanog utočišta gdje valovi bivaju jedva umjereni. Ono što mi je najviše ostalo u sjećanju jesu suze koje sam pustio tijekom dva puta. Prvo, kada sam pitao Isusa zašto me je toliko onaj prekid bolio te zašto ne mogu još uvijek to preboljeti. Drugi slučaj bio je kada nam se u molitvi pridružio pokojni djed tražeći od mene da slijedim svoj put do kraja života, te da jednostavno budem svoj. Dakle, riječ je o situacijama u kojima sam osobno doživio Božju prisutnost, zbog spontanog puštanja suza, što je potvrdio i moj dobri pratitelj u vježbama, govoreći kako je to zaista dobar znak u razumijevanju meditacije.

Nadalje, spomenuo bih egzamen kao nešto značajno za mene jer sam ovdje naučio evidentirati dan i trenutke kada je Bog bio sa mnom, prepoznati svoje vrline i mane koje bih nastojao ispraviti sutradan, iako bi se one ponovno pojavile. Jednostavno govoreći, vjera mi je ovime pružila novi način suprotstavljanja preprekama u svakodnevici. Dodatno, slika doživljavanja Boga oko nas puno je šira, on može biti na poslu, na studiju, izlascima, čak i oko naše spavaće sobe, ako si to dopustimo. Pomoglo mi je primijetiti kada u nečemu zaista pretjerujem, što se primjerice najviše događalo u noćnim izlascima kada sam znao povezati petak sa subotom ili u jednom danu odraditi planinarenje pa navečer otići van. Iako tada svjesno prepoznajem pretjeranost, potrebno je to primijeniti u praksi kako bih na svojoj koži osjetio tu prazninu. Tako učimo sami sebe reći ”ne” i zauzeti svoj stav.

Generalno govoreći, duhovne vježbe u svakodnevici su zaista jedno lijepo iskustvo koje mi je otvorilo vrata ne samo u vjerskom segmentu, nego i ostalima. Živeći s Bogom svaki dan naučio sam suočiti se sa strahom i skupiti hrabrost u pojedinim situacijama, što mi je ponovno dalo nadu u smisao života. Naučio sam izlaziti iz zone udobnosti, probati i iskusiti nešto što prije nisam, a da to ima koristi za mene. Naravno, sve navedeno ne bi bilo uspješno bez voditelja vježbi, pratitelja, patera i ostalih sudionika koji međusobno dijele svoja iskustva, savjete i znanje svima nama. Bilo je, u konačnici, lijepo okupiti se zadnji vikend na Sljemenu povodom mise zahvalnice te vidjeti pozitivne izraze lica svih sudionika tijekom magis kruga.

Zaključno, uvodni dio teksta morao je biti spomenut kako bi moj put u vjeri dobio na smislenoj cjelini. Naravno da duhovnim vježbama ne završavam s putovanjem, niti sam našao krajnju sreću u životu, već s preprekama i lošim okruženjem treba živjeti svaki dan te suprotstavljati se tome, a ponekad čak i prilagoditi, što je pandemija Covida svojim primjerom i pokazala. S druge strane, stati ovdje znači da vježbe nisu imale nekog smisla, a one su tu da nam pokažu da treba duhovno, karakterno i karijerno napredovati.

Ciklus duhovnih vježbi u svakodnevici traje od 2. listopada 2021. do 18. prosinca 2021. Prijave se otvaraju 4. rujna, a moći će se prijaviti svi od 18 do 35 godina. Kao pripremu za vježbe, svi polaznici rješavat će zadatke, a sam program vježbi sastoji se od tri zajednička susreta na početku koje vodi pater, dnevnih razmatranja i tjednih osobnih susreta s pratiteljima. Budući da se Bog svakoj duši obraća na jedinstven način, program prilagođavamo vama, tj. onome na što vas Bog osobno zove. Za više informacija i mogućnost prijave pratite www.skac.hr ili se javite upitom na idom@skac.hr.