Preporučiti knjigu je prilično nezahvalan zadatak. Postoji taj strah da ću time pokazati koliko ne poznajem osobu kojoj preporučujem, ili koliko nisam razumjela knjigu, ili ne daj Bože, da se nekome knjiga koja je meni sve, neće svidjeti. Uostalom, što želite? Pročitati knjigu da skratite vrijeme, pobjeći u neku drugu stvarnost, upoznati neke druge ljude i kulture? Volite li kratke priče, kratke romane, romane toka svijesti, fantasy, crtice iz tuđih života, autobiografije, publicistiku? I znate li uopće što želite i volite?

Srećom, SKAC mi je otvorio vrata da preporučim što hoću i napišem što hoću. Zato konačno mogu podijeliti kakve knjige ja volim: knjige od kojih poželim pisati. Ne postati pisac, nego pisati svoju priču. Knjige koje jednostavno i nepovratno dotaknu u meni ono što tinja negdje ispod, i otkriju mi želju da se to razbukta. Tri takve knjige od tri hrvatska autora, a povezane s meni tri osobe koje djeluju na mene slično kao dobre knjige (morala sam si nekako suziti izbor).

Korak 1. Uvodna molitva:

Uzmi, Gospodine, i primi svu moju slobodu, moju pamet, moj razum i svu moju volju, sve što imam i što posjedujem. Ti si mi to dao, Tebi, Gospodine, sve vraćam; sve je tvoje, raspolaži sa svime po svojoj volji. Daj mi samo svoju ljubav i milost, i to mi je dosta. Amen.

Korak 2. Izaberi i pročitaj knjigu

 

  1. Sunce, Ivan Aralica. Iako sam se u ovo korona – rubriku progurala kao netko tko čita (i) neverbumske knjige, odmah ću napomenuti da postoji i Verbumovo izdanje ove knjige. Opisuje višemjesečni boravak dječaka u bolnici, odvojenog od roditelja, pod skrbi jedne časne sestre. A kako krati vrijeme u bolnici? Slušajući sestrine priče. U ovoj priči o dječaku Ivi, osim što sam pronašla riječ za specifično i često emocionalno stanje (znate li što je kisika?), krije se niz prekrasnih priča. Najdraža mi je o princezi Isabelli i ružama usred zime. Od Ivinog boravka u bolnici i bolesti, siromaštva drugih koji su u bolnici, teži je teret koji je donio u bolnicu: osjećaj ostavljenosti, strah od smrti koje je i previše već vidio, stigmu, krivnju koju preuzima radi nemoći drugih. I onda, ljepotu i čistoću odnosa koji se polako razvija. U vremenu u kojem nastojimo vježbati zahvalnost, nema bolje knjige, jer je cijela knjiga zapravo zahvala. Osim toga, dobra je i za vježbati pet osjetila. Dok pišem o njoj, miris borova pod kojim je gledao djecu kako se igraju mi je u nosnicama, zvuk valova u ušima, kamen na koji je pao pod kožom, a okus leće u ustima. A pred očima? Pred očima su slike iz djetinjstva kako me mama i brat (prvo) mole (pa onda) i tjeraju da jedem. Dobila sam ju za poklon, tek tako, jer me V. voli, tek tako. Knjiga je za one kojima se čita nešto dugačko i lijepo, koji se mire sa činjenicom da će samoizolacija malo dulje potrajati. 
  2.  Ljuta godina – zapisi internetske novakinje, Julijana Matanović. Ili bilo koja druga knjiga Julijane Matanović. Za razliku od prethodne knjige, ova će potaknuti intenzivnije čitanje. Radi se o zbirci kraćih tekstova koje je autorica objavljivala na Facebooku, tijekom svoje “ljute godine”.  Jedva sam čekala koju minutu predaha da pročitam sljedeći tekst, pa sljedeći, pa sljedeći, ali nikad previše odjednom. A sad vam ne bih znala nabrojati o čemu sam sve to čitala. Srećom me Tvrtko naučio da “ne zasićuje i ne zadovoljava dušu obilje znanja, već unutarnje kušanje i proživljavanje stvari” (Duhovne vježbe, 2) pa me ne brine što se malo toga od samog sadržaja ne sjećam. Malo toga se prisjećam zapravo, ali se često ulovim kako prepoznam u svojoj svakodnevici nešto o čemu je ova autorica napisala. Kad bih govorila kroz presjek SKAC-ovih vrijednosti, ova knjigu krasi jednostavnost i domišljatost. Iako sam knjigu nestrpljivo čitala ne ostavljajući si vremena za refleksiju, nešto je zadivljujuće u njoj. Čitanje je u ovom slučaju meni nikad stvarniji odnos s osobom. I to mogu definirati kroz preostale dvije vrijednosti SKAC-a: osjećam ljubav onima i o onome o čemu piše, i ljubav što uopće može pisati. A način na koji to radi je iskren, povjerljiv, takav da se osoba izlaže, što predstavlja ranjivost. Upravo to je meni herojstvo, i nešto što je sveto. Dobra stvar je i što Julijana Matanović i dalje piše na svom Facebook profilu, za one koji su internet tipovi ili neće naručiti ili posuditi knjigu. A na njenom profilu možete otkriti i druge dobre knjige. Ili možete odvrtjeti svoju godinu, dati joj ime – i naravno, na njoj zahvaliti. Julijanu Matanović prvi put sam počela čitati iz znatiželje, a zavoljela sam ju i prije. Lako je voljeti ljude koji vole ljude koje volim. Moja M. mi je otkrila Julijanu Matanović, a Julijana Matanović moju M.

  3. Most ponad burne rijeke, Dalibor Talajić. A. mi je spomenula knjigu dok sam klipsala po vrućini prema crkvi sv. Katarine. A. mi je kupovala prve knjige, i naučila me prva slova, i čitala mi priče na engleskom, tako da kad A. nešto spomene, o tome moram nešto znati. Preporučujem ju svima. Brzo se čita. Knjiga je autobiografska, opisuje put autora i njegovog sina koji ima poremećaj iz spektra autizma. Autor je inače naš poznati crtač stripova. Možda vas sama tema ne zanima baš, jer su vam borbe za vlastito dijete daleke ili niste svjesni putovanja koje ste i vi kao dijete prošli. Štogod, nekako mi je teško zamisliti zašto biste samoinicijativno uzeli u ruke ovu knjigu ako vas se osobno ne tiče. Pa mi vjerujte da vas se tiče. Kada vas netko pusti u svoj svijet i opiše trčanja, prepreke, stranputice, padanja, kretanje u krug – a da nikada ne odustane od onoga kamo ide, čak i ako vam je sam cilj njegovog putovanja dalek, može vas dosta naučiti o tome kako stvari funkcioniraju. I da ništa zapravo ne ide glatko, i da nije loše ako nije onako kako smo očekivali, i da možemo puno više nego mislimo da možemo, a nekad ne možemo skoro ništa. I da je prihvatiti sve to baš kakvo je proces. Rečenica koja je meni ostala iz knjige vrlo je jednostavna: minutu po minutu… Nikad dosta ponavljanja toga, pogotovo kad me dok pišem ovaj tekst čeka još nekoliko zadataka, i nekoliko ljudi kojima ne mogu pomoći, i nekoliko grešaka koje si ne opraštam, i uvijek je u ovoj  minuti previše onoga što u ovu minutu ne spada, i previše mojih prosudbi kada treba samo prihvaćanja.

    Kad bih morala odabrati, recimo, tri knjige o ljubavi, ova bi opet bila na tom popisu. Uostalom, ovo je priča o ocu i sinu kojeg otac vodi kroz život. Prilično kršćanska tema, zar ne?

Korak 3. Egzamen:

Što sam doživio/doživjela?

Kako se osjećam nakon pročitanog teksta?

Na čemu sam danas zahvalan/na?

Što ću primijeniti/napraviti?

Korak 4. Završna molitva:

Dušo Kristova, posveti me.

Tijelo Kristovo, spasi me.

Krvi Kristova, napoji me.

Vodo iz prsiju Kristovih, operi me.

Muko Kristova, okrijepi me.

O dobri Isuse, usliši me.

Među rane svoje sakrij me.

I ne dopusti da se odijelim od Tebe.

Od neprijatelja zlobnoga, brani me.

Na času smrti moje, zovni me.