Skrivam se u hridi koje nema,
zaklonjena k naručju srditih mora;
ištem Ribarevog malenoga broda
al’ u prazno, kad On opet spava.
Svjetlo gledam, ugašeno je davno,
sebi biti feral sudbina je izgubljena;
ištem neku Galileju, možda ulja ima
al’ u prazno, kad na moru je Ribar.
Gdje da pođem kad ne znam gdje sam,
zvati Onoga za koga ne znam tko je?
ištem sebi malo milosti i nade,
al’ ljubav dobih, ona kaže: “Ja jesam”.
Uzvjerovah: tu je Netko mirniji od hridi,
zaklon u dubini i širini srditoga mora,
sred Ribarovog malenoga broda
meni čuva mjesto, On gdje mirno spava.
Sara Sabo
