Advent je. Što nam je činiti? Imam pitalicu. Zamisli: spavaš. Sanjaš da prema tebi trči strašan lav, spreman da te napadne. Okreneš se kad ono strašan tigar trči i hoće te napasti. Okrećeš se… Kud god se okreneš, divlje zvijeri oko tebe. Situacija ne može biti gora nego što jest. Kako se spasiti?
Tek što sam s propovjedaonice dramatičnim glasom to izgovorio, dijete iz klupa je povikalo: „Probudi se!“ Upravo tako. To je poruka evanđelja i poziv u Adventu. Nije nam se boriti s utvarama; nema smisla trošiti se na iluzije, na prijetnje priviđanja koja nam stvaraju naši strahovi i mamurluk. Probudi se! Jer na javi su bespredmetne tjeskobe snoviđenja. Otvori oči i uši i vidjet ćeš da ti se nije boriti s divljim zvijerima, nego ustati, umiti se i krenuti na posao.
Budnost nije tek otvorenost očiju već otvorenost srca. Jer čovjek može spavati, ali da mu srce bdi. „Ja spavam, ali moje srce bdi“, kaže psalmist. Budnost je duboka svjesnost, nutarnje sabiranje. Očituje se kao zaokupljenost oni što činimo, udubljenost. „Čovječe, sjeti se kad si zadnji put hodao bos po travi?“ pita vlč. Zlatko Sudac na svojim seminarima. Sjeti se, zbilja. Ne tek kad si prevalio put do nečeg preko travnjaka, već kad si osjetio svoj hod i travu? Kad si osjetio npr. značenje rezanja kriške kruha, značenje uzimanja hrane…? Pričaju za jednog učitelja da su učenici dolazili ne tek čuti što govori, već gledati kako zavezuje svoje cipele. Činio je to s toliko pomnjom da se doimalo svečano kao liturgija.
Bdjeti nam je da prepoznamo Boga koji uvijek dolazi. U svakom trenutku, u svakog događaju i biću. Dolazi u načinima i trenucima u kojima i ne mislimo kao sporedno. U svemu onom što smo u napasti shvatiti kao sporedno. Dolazi, kao što je došao u neznatni Betlehem, i to ne u svratište već u štalicu. Zaodjenuo se u sporednost, u dijete. Došao svojima, a njegovi ga ne primiše. Ne primiše ga jer ga ne prepoznaše.
Spremajući jutros ovu homiliju vidim: djeca se pod prozorom igraju skrivača. I gledam: jedna se djevojčica sakrila iza grma bez lišća. „Kako dražesno, neš’ ti njenog skrivanja…“, mislim u sebi. I shvatim, tako se i dragi Bog skriva. Ne treba prevaljivati putove niti se zadubljivati u teške misli da ga uočimo – već se osvrnuti oko sebe. Probuditi se i ugledati ga u najbližoj blizini.
Bdjenje je stil življenja. Iščekivanje hranjeno nadom. Življenje u sadašnjosti nadahnjujući se budućnošću. Obogaćivanje sadašnjosti budućnošću. Upravo: o-boga-ćivanje. Oplemenjivanje zbilje Bogom koji uvijek dolazi. Povijest je učiteljica života, ali je i kolijevka nade – bez koje bi sve stalo. Biti vjernik znači biti budućnik, vizionar. Onaj čiji pogled transcendira vidljivo i opipljivo. Simbol je takva života skalinada: ono što nije, a što će biti. „Svaki korak jedna skala, svaka skala jedna nada…“
Živeći stavom iščekivanja omogućujemo i kvalitetne međuljudske odnose. Iščekivati nam je u drugome pravo lice svoga bližnjega dajući mu uvijek novu šansu da pokaže svoj izvorni lik. Ne omeđivati ga okvirom, već mu davati priliku da ga nadraste. O drugome ne imati sliku u glavi, već film – i to dugometražni. Čekati njegovu cjelovitu priču i kroz nju ga doživljavati.
Život je Advent. I u tom je njegova draž. Ali pritom imajući na umu da čekamo jer smo sami dočekani. Tražimo jer smo već nađeni. Da pojasnim. Premda je upitno je li točno, ali svakako nije daleko od istine: mladić odabire djevojku koja je njega već odabrala. Tako i mi: Boga odabiremo samo zato jer je on nas već odabrao. Nadamo mu se jer s njim se već zbio susret – iz kojeg se rodila nada. Dapače, sama činjenica da imamo nadu znači da smo duboko negdje već s njim.
Biti budan, bdjeti, biti pažljiv, čekati… U ovom svijetu koji odvlači i rastresa. Kako? Neki čovjek, kaže priča, došao je mudracu da ga pouči. Kako je bio velik red, kaza mu mudrac da, dok čeka, obiđe njegov dvorac, pogleda slike i ukrase. A pritom mu dade žlicu ulja i zadaću da ga ne prolije dok bude obilazio. Usredotočio se čovjek posve na ulje tako da od dvorca ništa nije vidio. Stoga ga mudrac ponovo pošalje jer dvorac se mora vidjeti. Čovjek se ovaj put posve prepustio razgledavanju pa zato ulje zanemario i prosuo ga. I bio je poučen: mudrost je sačuvati ulje i sve vidjeti.
Mudrost je sačuvati sabranost i biti uronjen u svakodnevicu svijeta. Kontemplacija u akciji, rekao bi sveti Ignacije, to je kršćanska budnost.
p. Luka Rađa, Ljubav je zaista neslomljiva
Neka ti dođe ovog Došašća kroz svakodnevna mala djela ljubavi i milosrđa. Prvo pročitaj evanđelje dana, a zatim na našem storyju pogledaj savjet kako ga živjeti. Probudi se!
