Na modravsko tlo ovog su ljeta kročili mnogi, a jedan od njih je i Sebastian Ortner! Pater iz Austrije Modrave je obogatio sudjelujući na MAGIS Europe 2022 koji se ovoga ljeta održao u Hrvatskoj. Tom prigodom s nama je s radošću podijelio svoju isusovačku pustolovinu koja traje već devet godina. Pročitaj je u nastavku!
Kako si doživio svećenički poziv?
Osjetio sam ga već kao dijete, volio sam biti u crkvi. Kada sam porastao imao sam razgovor sa svojim ocem o pitanjima poput ‘Što je bilo prije nego sam se rodio i što će biti kad umremo?’. Započeo sam studij filozofije i teologije jer sam želio znati postoji li nešto više u svemu tome ili je samo tradicija što svake nedjelje idemo na misu. Želio sam dublje odgovore jer su ovakva pitanja meni uvijek bila važna.
U međuvremenu sam upoznao isusovce i u svoje slobodno vrijeme obavio duhovne vježbe. Isusovci koje sam upoznao i s kojima sam imao prilike živjeti bili su mi primjer radosnog svećeničkog života. Nisu imali obitelj, a bili su sretni. Pomislio sam: ‘Mora biti nešto u tome.’ Dvoumio sam se trebam li imati obitelj ili postati svećenik. Nekoliko puta prošao sam duhovne vježbe i osjetio da je svećeništvo moj poziv što me naposljetku i navelo da postanem isusovac.
Sada mogu reći da je Božja milost što sam postao svećenik i što imam priliku slušati ljude u ispovijedi i razgovorima. Mislim da su oba puta, i obitelj i svećenstvo, prekrasni, no moj poziv nudi mi priliku da budem puno otvoreniji za druge ljude nego što bih to bio u mogućnosti kao obiteljski čovjek.
Život centriran u Isusu Kristu
Zašto baš isusovci, a ne neki drugi red?
Mislim da su za to zaslužni ljudi koje sam susretao na svom osobnom putu. Proveo sam tjedan dana i u benediktinskom samostanu. Želio sam vidjeti jesam li možda pozvan na takvu vrstu redovničkog života. Međutim, iako je kontemplativni oblik religijskog života prekrasan način života, to nije bilo ono za čim sam žudio. Želio sam biti u ovome svijetu, blizu laika, ali tako da moj život bude centriran u Isusu Kristu.
Lako je reći da je potrebno redovništvo imati u srcu, no popriličan je izazov u ovakvom životu odvojiti vrijeme za osobnu molitvu. Postoje tenzije između življenja u ovome svijetu i fokusa na Isusa Krista, ali baš zato i volim ignacijevsku duhovnost. Volim to što Bog dolazi u ovaj svijet i u stvari koje su teške i problematične.
Koja je trenutno tvoja uloga u Družbi Isusovoj?
Do 15. rujna radio sam u novicijatu u Innsbrucku i bio asistent novacima. Dobro je da imaju podršku i nekoga za razgovor prije donošenja velikih odluka. Volio sam raditi tamo jer sam mogao mnogo naučiti od njih, puni su energije i motivacije. Dobro je vidjeti novake da traže jasnoću poziva. Pa i ako koji od njih odluče napustiti novicijat, to je samo znak da su sigurniji u svoj poziv, u ono što trebaju tek postati. Isto tako, teško je vidjeti da je jako mali broj ljudi zainteresiran za svećenička zvanja.
Od 15. rujna sam u Frankfurtu u Njemačkoj. Ondje radim u „laboratoriju za budućnost“. Radi se o mjestu gdje bi mladi mogli doći na period od jednog vikenda pa čak do godine dana kako bi razmislili o svome životu, reflektirali, molili i imali duhovno vodstvo. Mogu uzeti predah od svakodnevnog života, imati vrijeme tišine te obaviti duhovne vježbe.
Otvorenost i osluškivanje
Što je potrebno onima koji razmišljaju o ulasku u Družbu?
Važno je da se informiraju i imaju jaku želju živjeti duboki odnos s Bogom, s Isusom Kristom. Potrebno je upoznati isusovce kako bi dobili osjećaj jesu li „kompatibilni“ s Družbom. Trebaju biti fleksibilni jer isusovci ne žive cijeli život na jednom mjestu. Idemo od mjesta do mjesta, živimo poslušnost i otvorenost prema pozivu. Potrebno je slušati Božji glas i što On govori te kamo nas šalje. Duboka želja da se živi vjera i da se cijeli svoj život posveti Isusu Kristu i tom odnosu.
Isusa otkrivaš kako u molitvi tako i u svakodnevnom radu i zajednici koja ne može zamijeniti obitelj. Momci trebaju biti svjesni da redovništvo i obitelj nisu isto te jedno ne može nadomjestiti drugo. Mi smo redovnici i potrebno je biti sposoban živjeti to na realan način bez povrjeđivanja sebe ili drugih. Upravo zato je potreban novicijat da pokušaš i vidiš je li to za tebe ili nije.
Imaš li neku kratku poruku za one koji razmišljaju o ulasku u novicijat?
Budite otvoreni za slušanje onog tihog i nježnog glasa u svom srcu. Imajte hrabrosti slušati taj glas, iako nije toliko glasan. Samo pokušajte, nemojte nikad čekati sto postotnu sigurnost jer to nikada ne funkcionira u takvim odlukama. Slušajte pažljivo i imajte hrabrosti slijediti. Samo pokušajte i onda ćete otkriti, pa makar u novicijatu, je li to vaš poziv ili nije.
Ne morate se bojati, novicijat vam može pomoći da dođete bliže svom pozivu ako i samo otkrijete što nije vaš poziv. Ali ne činiti ništa i pokušati ostaviti sve opcije otvorene može vas spriječiti te da idete naprijed. U svom isusovačkom životu naučio sam da ne treba ništa biti savršeno već je važno samo da cijeloga sebe daš Bogu. Potrebno je i prihvatiti nečiju pomoć čak i onda kada možeš sam jer je stvari potrebno činiti zajedno, a ne samostalno.
Želiš i ti otkriti svoj poziv? Misliš da bi to mogao biti možda baš isusovac? Pridruži nam se na drugom ovosezonskom susretu, vikendu kušanja “Možda baš isusovac” od 2. do 4. prosinca. Prijavicu pronađi na LINKU.
