Pismo ocu Anthonyju Brandaou – 3. dio

Pismo 1854

Čitamo Ignacijeve odgovore Portugalcu Brandaou o praktičnim aspektima duhovnog života.

Rim, 1. lipnja 1551.

9. Kakav stav treba zauzeti u ophođenju s nadređenima u vezi s poteškoćama drugih? Treba li ih sve otkriti, iako su neke od njih prestale biti problem?

10. Treba li ispraviti svaku nesavršenost koja se primijeti na članu Družbe ili je treba pustiti da prođe, dopuštajući pojedincu da pogrešno misli da to nije nesavršenost?

11. Ako netko pred Bogom vjeruje da poglavar (na primjer, rektor) nije u pravu u nekoj stvari, treba li o tome obavijestiti provincijala, a time ga obavijestiti i o drugim podređenim poglavarima, ili treba zatvoriti oči?

13. Prilikom odnošenja prema osobama koje nisu članovi Družbe ili subraći, treba li se koristiti jezik koji bi mogao djelovati kao puka uljudnost, ili se trebaju izbjegavati svi oblici laskanja?

14. Što bi se trebao učiniti glede davanja informacija vezanih za nekoga iz Družbe, i kako bi to trebalo činiti?

15. Bi li bilo pravilno savjetovati nekome tko nije član Družbe, ili nekome iz kuće tko još nema zavjeta, da položi zavjete?

[16.] Što bi trebali učiniti u vezi s korištenjem ili ne korištenjem povlastice Družbe u ophođenju s pokajnikom?

Deveto. Odgovor na deveto pitanje može se naslutiti iz prethodnog, a to je da nadređeni treba biti potpuno obaviješten o svemu, čak i o stvarima koje su prošle, uvijek pretpostavljajući dobru volju svakoga, ali i uz svaki oprez da se ispravno ispoštuje milosrđe prema bližnjemu.

Prvi dio desetog pitanja odnosi se na ispravljanje drugoga. Da bi to bilo uspješno, puno će pomoći ako osoba koja ispravlja ima neki autoritet, ili djeluje s velikom ljubavlju, koju se može prepoznati. Ako nedostaje bilo koja od ovih osobina, opomena neće uspjeti; odnosno neće biti poboljšanja. Iz tog razloga ne bi bilo prikladno da svatko tako postupi. Ali na koji god se način to učini, i ako je netko razumno siguran da će biti dobro prihvaćeno, nečija opomena ne bi trebala biti previše izravna, već ublažena i bez uvrede; jer jedan grijeh vodi u drugi, i vrlo je moguće da, kad ga grešnik jednom počini, taj grijeh navede da odbije čak i dobronamjernu korekciju u pravom duhu.

Za drugi dio desetog pitanja, gdje osoba ostaje pod lažnim dojmom da u njoj nema nesavršenosti, naš časni otac kaže da bi za napredak osobe moglo biti bolje da tako učini; jer što netko više brine o tuđim manama, to će manje vidjeti vlastite, a time će i sam manje napredovati. Ali ako netko zaista napreduje, te su mu strasti pod kontrolom i u dobrom redu s našim Gospodarom koji mu širi srce tako da je od pomoći drugima, kao i sebi, takav može ispraviti onoga koji je u zabludi, pod uvjetom da treba slijediti način predložen u jedanaestom pitanju.

Kao odgovor na jedanaesto pitanje, naš je otac ispričao što je rekao šestorici koji su bili zajedno nakon što su se zavjetovali; naime, da mu mogu pomoći do savršenstva u dvije stvari: prva je bila njihova vlastita savršenost; druga je bila skrenuti njegovu pozornost na ono što su mislili da je suprotno ovom savršenstvu u njemu. Želio je da pribjegnu molitvi prije nego što ga isprave, a zatim, ako u prisutnosti Boga, našeg Gospodina, ne dođe do promjene u njihovom razumijevanju i prosuđivanju, trebali su mu reći nasamo, postupak koji on sam sada slijedi. Naš otac je rekao da bi za uspjeh u ovoj stvari bilo od velike pomoći ako bi poglavar tu dužnost povjerio nekome od svojih podanika – svećenicima, na primjer, i drugima koji su uzornog ponašanja. Onome tko samo želi imati koristi za sebe bi bilo dobro da zatvori oči pred svojim prosuđivanjem. Ako tko ima što reći, neka pazi najprije da se nađe pred našim Gospodinom, kako bi znao i odlučio što mu je činiti. Drugo, trebao bi pronaći neki prihvatljiv način da kaže prijestupniku ako misli da će on prihvatiti ispravak. Ali ako misli da ga neće prihvatiti, neka to kaže nadređenom. Naš je otac smatrao da bi bila velika prednost imati ovdje službenika koji bi te stvari obznanio nadređenom. Osim toga, imao bi jednog ili dvojicu prorektora, jednog podređenog drugome, koji bi pomagali rektoru, a s tim rasporedom rektor bi mogao mnogo bolje pomoći jednome ili drugome i zadržao bi naklonost svojih podanika, budući da su na njega mogli gledati kao na utočište ako su mislili da se prorektori ne bave njima dovoljno.

Naš je otac dao odgovor na trinaesto pitanje koji mi se čini prilično upečatljivim; naime, u ophođenju s drugim trebamo se ugledati na neprijatelja koji želi čovjeka navući na zlo: on ide na put onome koga želi iskušati, ali izlazi svojim putem. Možemo se tako prilagoditi sklonostima onoga s kim razgovaramo, prilagoditi se u našem Gospodinu u svemu, samo da bismo kasnije izašli s postignutim dobrom na koje smo položili svoju ruku. Naš je otac dao još jednu primjedbu o tome kako se osloboditi onoga kome nije bilo nade pomoći. On predlaže da s njim razgovaramo o paklu, sudu i sličnim stvarima. U tom slučaju se ne bi vratio; ili ako se vrati, šanse su da bi se osjetio dirnutim u našem Gospodinu.

Konačno, treba se prilagoditi karakteru onoga s kim imamo posla, bio on flegmatik, kolerik i tako dalje. Ali to treba učiniti unutar granica.

Ostala pitanja više ovise o okolnostima pojedinačnih slučajeva, koje u ovom slučaju nisu navedene.

Smjernice za produbljivanje:

  1. Naginješ li više tome da promatraš vlastite ili tuđe nedostatke? Kako postupaš s vlastitim nedostacima, a kako s nedostacima bližnjih?
  2. Pristupaš li i sebi i drugima prije svega s velikom ljubavlju ili su krivnja i okrivljavanje ono iz čega krećeš?
  3. Moliš li za svoje bližnje i za ono što smatraš da kod njih nije Božje? Povjeri danas Gospodinu sve ono što ti je teško kod njih, a ne znaš što bi s tim. Da dođe do promjene u tvom razumijevanju i prosuđivanju ili da ti da milost da im nasamo i u ljubavi pristupiš i podijeliš s njima to što ti se čini problematičnim.