Pismo ocu Urbanu Fernandesu – 1. dio

Pismo 1848

Otac Urban, koji je imenovan rektorom kolegija u Coimbri, šalje Ignaciju pitanja radi boljeg obnašanja službe. O. Polanco šalje odgovore u Ignacijevo ime i za daljnje informacije ga upućuje na konstitucije Družbe.

Rim, 1. lipnja 1551.

U ovom pismu naći ćete, dragi oče, odgovor na vaše pismo od 8. ožujka.

Prije svega, što se tiče želja našeg oca o pisanju, želi biti obaviješten ne samo o poučnim vijestima koje se tiču žetve požnjevene u ispovijedima, propovijedima i tako dalje; naime, o ovome će biti dovoljno pisati u jednom pismu svaka četiri mjeseca, pa nema potrebe za detaljnim pismom svaki mjesec; ono što on želi znati je sve, koliko je to moguće, što bi trebao znati za bolje obavljanje službe koju mu je Bog povjerio. Bezbroj je stvari od male važnosti i o njima bi se moglo pisati bez kraja. O njima se mogu adekvatno brinuti mjesni poglavari i provincijali, a naš bi otac bio zadovoljan kad bi mu se dale informacije o važnijim stvarima koje uključuju više od uobičajenih poteškoća. Želi biti obaviješten o broju subraće u zajednici i o imenima onih koji ulaze i izlaze ili su otpušteni, i u tu je svrhu tražio da svaka četiri mjeseca pošaljete popis imena s njihovim glavnim kvalifikacijama. Kada ćemo u svojim rukama imati potpun popis, bit će dovoljno u sljedećem se pismu dotaknuti svega novog što se dogodilo u prethodna četiri mjeseca.

1. Također bi želio znati kako skolastici napreduju u svojim studijima i duhovnom životu, osobito ako je netko više nego obično opterećen kušnjama ili bilo čim drugim važnim, te koja se sredstva koriste da mu se pomogne. Isto tako i onih koji čvrsto i odlučno napreduju u Božjoj službi. Bilo bi dobro kratko se osvrnuti na mrtvljenja kojima se želi postići izlječenje u raznim navezanostima i uspjeh koji prati njihovu upotrebu. Ovo bi trebalo biti općenito; ili, ako se dodaju detalji, trebaju biti vrlo kratki. Treba spomenuti one koji napreduju više nego inače u čvrstom i uvjerljivom propovijedanju; oni koji su spremni da ih se pošalje na razna mjesta nakon što završe redovni studij; ili koji su, ne čekajući da ga završe do kraja, poslani vani na neko vrijeme na eksperiment ili da se zadovolji zahtjev koji se ne može odbiti. Tako i o drugim stvarima koje sam spomenuo u memorialu koji sam dao ocu Brandau a čija je kopija poslana i vašoj velečasnosti ili ću je u prilogu poslati.

Što se tiče njegove želje da se piše o važnijim temama koje se tiču upravljanja itd., ne mislim da sam kvalificiran govoriti čak ni o onima koji su najmanje važne. Ali Duh Sveti, čije vas “pomazanje poučava o svemu”, koji vodi one koji su spremni primiti Njegovo sveto prosvjetljenje, osobito u onome što se odnosi na službu čovjeka, poučit će vašu velečasnost. Siguran sam da hoće, budući da vam daje toliko dobre volje da uspijete u onome što je na Njegovu veću slavu. Ali, da ne izostavim ništa od onoga što sam uspio razumjeti o naumu našeg oca i njegovom načinu postupanja, mislim da on želi članove koji su sposobni za nešto, koji imaju prirodnu sposobnost i snagu bilo za poučavanje ili za pisanje ili za pomoć u vanjskim poslovima službe. I ne bi im trebalo nedostajati poduzetnosti ni za jedno ni za drugo. On će prije uzeti onoga koji daje neku nadu da će se istaknuti u ovim vanjskim zanimanjima, pored poučavanja, nego onoga koji nema sklonosti ili sposobnosti za ta zanimanja, iako bi imao malu, ali ne i dovoljnu sposobnost za pisanje. (…)

4. Što se tiče onih koji su već primljeni, moram ovo primijetiti, da ono što on s posebnom pažnjom ima na umu, i čije nepoštivanje on najgorče žali, nije ozbiljan grijeh, jer možemo pretpostaviti da je osoba slobodna od toga, već poslušnost, koja treba zahvatiti ne samo izvršenje zapovijedi, nego čak i učiniti volju nadređenog vlastitom u svemu za što može postajati sigurnost da nema grijeha. On smatra da je poslušnost nesavršena kada je osoba zadovoljna vršenjem onoga što joj je naređeno, i to čak i rado, ali ne ide toliko daleko da prosudi da bi to trebala činiti nadvladavajući vlastitu prosudbu i podčinjavajući je svetoj poslušnosti, uvijek naravno razumijevajući u mjeri u kojoj volja vlada razumijevanjem. To će uvijek biti moguće dokle god neće biti dokaza koji vrše pritisak na zdravi razum. On obično ne podnosi osobe koje su tvrdoglave i ometaju mir drugima, čak i u neznatnim stvarima.

Smjernice za produbljivanje:

  1. Možeš li zastati s Bogom nad svojim danom ili tjednom. Kao i u životu oca Urbana, zasigurno je mnoštvo stvari od važnosti. Zamoli Boga za svjetlo da ti pokaže koje su to 1 ili 2 od veće važnosti na koje On želi da usmjeriš pažnju i pomnije pratiš, kako bi Tvoja duša išla više prema Njemu?
  2. Ukoliko nalaziš da si opterećen nekom kušnjom ili navezanošću, posveti neko vrijeme promišljanju što je to što ti može pomoći da se “izliječiš” (neko mrtvljenje i pokora, suprotno djelovanje, duhovni razgovor).
  3. Idući za onim što Ignacije poziva ‘poslušnost koja nadvladava vlastitu prosudbu’, ima li nešto u čemu si poslušan Bogu samo u izvršavanju, ali tvoje srce nije prigrlilo, jer razum ne razumije do kraja..? Moli za milost boljeg razumijevanja i prihvaćanja Božjeg zakona.