Isusovac je pozvan „polaziti – kako kaže sveti Ignacije – i živjeti u kojem god kraju svijeta gdje ima nade za veću Božju službu i pomoć dušama“ (Ustanove 304). Činjenica je da je „za Družbu, čitav svijet vlastiti dom”, kako je rekao Nadal. U skladu s tim, isusovci su od samoga osnutka u središte stavili papine potrebe i raspršili se po čitavu svijetu navještajući evanđelje.

Ignacije je u ondašnjem vremenu radio na protureformaciji odozdo, posvećujući najveću pažnju djelima milosrđa (briga o bolesnicima u bolnicama, isprošena i podijeljena milostinja, podučavanje malenih, strpljivo podnošenje zlostavljanja). Isusovci toga vremena nisu se prepustili kritiziranju i prepirkama, nego su činili sve što su mogli da bi Crkvu iznutra ozdravljali i obnavljali. I sve to u najvećoj poslušnosti, ponekad bivajući zatvarani, prognani, mučeni. Ta ljubav za Crkvu je u srcu Družbe, i ta vjernost Majci je ono na što papa  Franjo u sklopu 36. Kongregacije navodi kao treći korak u rasplamsavanju gorljivosti u poslanju:

Uvijek se može učiniti korak unaprijed u činjenju dobra u dobrom duhu, osjećajući s Crkvom, kako kaže Ignacije. Također je vlastita Družbi služba razlučivanja načina na koji djelujemo. Faber to formulira tražeći milost da „sve dobro koje se može realizirati, misliti i organizirati bude učinjeno u dobrom duhu, a ne u lošem“ . Ova milost razlučivanja, kako nije dostatno misliti, djelovati ili organizirati dobro, već ga treba provoditi u dobrom duhu, jest ono što nas ukorjenjuje u Crkvi, u kojoj Duh djeluje i podjeljuje različitost svojih karizmi za opće dobro. Faber je govorio kako u mnogim stvarima oni koji žele reformirati Crkvu imaju pravo, ali Bog je ne želi popraviti njihovim metodama.

Vlastito je Družbi djelovati osjećajući s Crkvom. Činiti to bez gubljenja mira i s radošću, posebno kad se u obzir uzmu grijesi koje vidimo kako u nama osobno tako i u strukturama koje smo stvorili, to znači nositi križ, iskusiti siromaštvo i poniženje, a to su iskustva glede kojih nas Ignacije ohrabruje da izaberemo strpljivo podnošenje ili htijenje. Ondje gdje je proturječnost bila očitija, Ignacije daje primjer sabiranja u sebi, prije nego se govori ili djeluje, kako bi se činilo u dobrom duhu.

Pravila za osjećanje s Crkvom ne čitamo kao precizne upute o spornim pitanjima (kao takve bi se mogle činiti zastarjelima), već kao primjere gdje je Ignacije u svome vremenu pozivao na „agere contra“ anti-crkvenog duha, naslanjajući se potpuno i odlično na stranu naše Majke, Crkve, ne kako bi se opravdala jedna upitna pozicija, već kako bi se otvorio prostor u kojem Duh može djelovati u svome vremenu.

Službe djelovanja u dobrom duhu i razlučivanja čine nas ljudima Crkve – ne klerikalnima već crkvenima – ljudima „za druge“, bez ijedne vlastite stvari koja nas izolira, već ulažući sve što imamo u zajedništvo i u službu. Ne koračamo sami, niti u udobnosti, već koračamo sa „srcem koje nije pomirljivo, koji se ne zatvara u sebe, već kuca u ritmu koračanja koje se ostvaruje zajedno sa svim vjernim pukom Božjim“. Koračamo postajući sve svima, želeći tako pomoći nekome. To oplijenjivanje samih sebe postiže da Družba ima i može uvijek imati lice, naglasak i način bivanja svih naroda, svih kultura, unoseći se u sve, posebno u srce svakog naroda, kako bi ondje stvorila Crkvu, sa svakim od njih, inkulturirajući evanđelje i evangelizirajući svaku kulturu.

Utječemo se Gospi od Puta, u sinovskom razgovoru ili kao u razgovoru sluge s Gospodaricom, kako bi nas zagovarala pred „Ocem milosrđa i Bogom svake utjehe“ (2 Kor 1,3), da nas uvijek iznova postavi sa svojim Sinom, s Isusom, koji nas uzima i poziva da uzmemo zajedno s njime križ svijeta. Povjerimo joj naš „način postupanja“, da bude crkven, inkulturiran, siromašan, obilježen služenjem, slobodan od svake svjetovne ambicije. Utječemo se našoj Majci da vodi i prati svakog isusovca zajedno s dijelom vjernog puka kojem je poslan, na ovim putovima utjehe, suosjećanja i razlučivanja.

Izvorno obraćanje pape Franje u cijelosti možete pročitati na: www.isusovci.hr.

Za duhovni razgovor o pozivu za brata ili svećenika isusovca možeš se javiti pateru Mislavu Skelinu na mislav.skelin@skac.hr ili se prijavi na novi Možda baš isusovac vikend koji će se održati od 2. do 4. veljače i započeti razlučivanje svog poziva. Prijaviti se možeš putem POVEZNICE.

Na slici je sveti Petar Claver koji je dubine svog srca, ljubavi, svoju poniznost i poslušnost Crkvi pokazao dajući se u službu i raspolaganje crnim robovima, koji su ga zbog toga zavoljeli kao oca. Nakon ređenja, započeo je apostolat dug 34 godine, u misijama u Cartageni, u blizini porte gdje su mogli dolaziti crnci. Petar je vodio i statistiku o broju krštenja te iz nje doznajemo da ih se krstilo preko 30.000.