Azijski isusovci i salezijanci na Filipinima ugostili su više od 700 sudionika iz Azije, SAD-a i Europe na međunarodnoj konferenciji o pastoralu mladih pod nazivom „Putovati s mladima” koje se održalo od 13. do 15. travnja u Manili. Na put dugačak 10 000 kilometara uputio se i – SKAC! Naše žuto-plave boje na drugom kraju svijeta predstavljale su Mateja Potroško (voditeljica iDOM-a), Marina Grubišić (voditeljica 3D formacije) i Marija Selak (koordinatorica formativnih programa). Ovaj formativni trio „M“, zajedno s profesorima i učiteljima, župnicima i kapelanima, pastoralnim djelatnicima i studentima, tražio je odgovor na pitanje: „Što je danas potrebno mladima da bi živjeli Crkvu?”
Jesuit Youth Ministry in Croatia
Naše su djevojke, uz isusovačkog bogoslova Matu Žaju koji trenutno studira teologiju na Filipinima, bile pozvane održati jednu od 10 radionica pod nazivom Jesuit Youth Ministry in Croatia. Tako je sedamdesetak sudionika konferencije gledalo i slušalo o Modravama, 3D formaciji i duhovnim vježbama za mlade. Kao najveća posebnost radionice istaknulo se kušanje modravskog ulja čime su sudionici i iskustveno doživjeli kako isusovci rade s mladima u Hrvatskoj. Jedan dječak drugi dan nam je rekao kako ga je to toliko oduševilo da je kod kuće pokušavao istu metodu na kokosovom ulju. Čak su nam nudili i trampu modravskog ulja za kokosovo, šaljivo je podijelila s nama Marija, koordinatorica formativnih progama SKAC-a.
Osim što su naš program predstavljale drugima, slušale su i na koji način djeluju drugi. Voditeljica iDOM-a Mateja izdvojila je kineski program gdje se 100 dana živi u zajednici u kojoj se prolazi program sličan našem 3D-u. Ono što nam je zajedničko jest to da i oni shvaćaju da za promjenu nije dovoljno samo slušati nagovore već se sve događa kroz suživot. Ono što je posebno, neki ljudi koji prođu tih 100 dana u suživotu, spremni su darovati jednu ili čak i tri godine da se taj program nastavi razvijati.
Chemin Neuf, Payatas i azijska Crkva
Svoje vrijeme u Manilli djevojke su provele u internacionalnoj isusovačkoj kući gdje se školuju isusovci. Dijeleći kuću i svoje vrijednosti s drugima, doživjeli su se kao velika isusovačka obitelj. Posebice su ih dojmila različita svjedočanstva o duhovnim zvanjima, pozivi koji su nikli iz praktički nekršćanskih krugova. Jedan dečko iz Mikronezije, koji je odrastao u patrijarhalnoj kulturi, tražio je blagoslov od oca za svoje svećeništvo putujući dva tjedna brodom do svog doma.
Na Filipinima su posjetile i zajednicu Chemin Neuf. Riječ je o zajednici koja je nastala u Francuskoj 1972. i od tada se prošila svijetom, a dio je ignacijevske obitelji. U njoj pod istim krovom žive redovnici, redovnice i bračni parovi s djecom, članovi različitih kultura i kršćanskih denominacija. U bratstvu i sestrinstvu služe društvu i organiziraju različite programe za mlade. Subotama imaju igraonice za djecu, pomažu ljudima koji su na rubu egzistencije. Čak primaju i studente koji moraju položiti državni ispit te im tako omogućuju smještaj, prostor za učenje i ono možda najvažnije, zajedništvo, govori nam Marina.
Uz Chemin Neuf, išle su i u Payatas. Radi se o jednom siromašnom naselju izgrađenom na smeću. Isusovci odlaze u naselje pomagati ljudima svake nedjelje. Marina nam svjedoči kako su tako zadnjeg dana s isusovcima pošle u blagoslov jedne novoobnovljene kuće. Kad smo tamo došli sve je bilo skromno, ali lijepo uređeno. Svaki kutak kuće je bio pažljivo i brižno namješten. Iako nemaju puno, oni su toliko zahvalni. Umjesto sažaljenja, njihova zahlavnost na onome što imaju je i meni donijela obilje radosti.
I dok je Crkva na Filipinam izrazito živa, nije takav slučaj u cijeloj Aziji. Filipinci su najsličniji nama jer su katolička zemlja i kršćanske vrijednosti su im dominantne. Jako drže do obitelji i okupljaju se u crkvama, dok postoje zemlje u kojima je dosta teško mlade uopće zainteresirati. U nekim zemljama poput Kine mladi se ne mogu niti otvoreno sastajati, već to moraju raditi u tajnosti, podijelila je Marija.
Filipinska dobrodošlica i običaji
A na samim Filipinima djevojke su se osjećalo – dobrodošlo. Najviše me se dojmila njihova otvorenost i prijateljstvo prema nama. Iako nas nisu poznavali, bili su spremni učiti nas i dijeliti s nama njihove teškoće. Primjerice, kada smo hodali po gradu masa ljudi nam je srdačno prilazila i nudila pomoć, ističe Mateja. Koliko su sigurne u gradu, svjedoči i jedna anegdota njihove prve šetnje po Manilli. Nismo ni izašle s područja kampusa na cestu, a naletjele smo na jednog mafijaša. On ima svega 6-7 godina i kaže nam: „Ti! Kako se zoveš?! A ti?! A ti?!“. Prišao nam je i poveo cijeli razgovor. To samopouzdanje Filipinaca Mariju je ugodno iznenadilo i na samim radionicama. Bilo mi je ugodno vidjeti koliko su mladi puni samopouzdanja. Prilaze, postavljaju pitanja o našoj zemlji i otvoreniji su od nas u komunikaciji.
A kako slave Uskrs? Življe i veselije! Marija, Marina i Mateja provele su i uskršnje dane u Manilli. Na Veliki četvrtak poslije misnog slavlja djevojke su sudjelovale na tradicijskom običaju Visita Iglesia. Običaj je to kojim se posjeti sedam crkvi dok se putem moli krunica ili križni put. Ipak, najveće iznenađenje dočelo ih je na sam uskršnji dan. Na Uskrs Filipinci slave susret Gospe i Uskrsloga. U velikoj povorci popraćenoj trubama i pjesmom nose kroz grad Gospu na postolju, ljudi su obučeni u anđele, a Gospa je prekrivena crnim velom koji se makne kada se susretne s uskrslim Kristom. Ono što nisu očekivale jest to da se povorka odvija – u 4 ujutro! Glasan bubanj podigao nas je iz kreveta. I moja prva asocijacija je bila – Napad Kine! Srećom, bilo je slavlje koje smo onda gledale s prozora, prisjeća se Marija.
Što je potrebno mladima da bi živjeli Crkvu?
Priču o Filipinima zatvorili smo s glavnim pitanjem cjelokupne konferencije: „Što je danas potrebno mladima da bi živjeli Crkvu?” Naše su djevojke složne: Upoznavanje drugoga, autentičnost i aktivna uloga mladih.
Ako želite iskusiti dašak duha Filipina te otkriti na koji način Crkvu žive mladi iz Azije, možete se prijaviti na otvoreni susret koji pripremaju Mateja, Marija i Marina: PRIJAVNICA.
