Na blagdan Svijećnice novom Misom mladih proslavili smo Prikazanje Gospodinovo u Hramu te dan posvećenog života. Pater Mislav u propovijedi nam je govorio o susretu koji se dogodio u hramu, o susretu Josipa, Marije, Šimuna, Ane i Boga. Šimun i Ana su u tom trenutku doživjeli veliku utjehu za koju su se molili. Pater nas je pozvao da se i mi, poučeni primjerom ovih dvoje molimo za utjehu, pa čak i onda kad mislimo da ju ne zaslužujemo. 

U našoj Palmi prvi četvrtak u mjesecu rezerviran je i za cjelonoćna klanjanja. Tu noć, u zahvalnosti na svemu što je Bog učinio uz pomoć posvećenih osoba te molitvi za nova duhovna zvanja, grupa SKAC-ovaca probdjela je pred Presvetim. 

U dva ujutro sat mi je na ruci zavibrirao i trguo me iz sna – bilo je moje vrijeme za stražu pred Presvetim. Moram priznati, baš umorna i željna sna pitala sam se što mi je ovo trebalo. Svejedno, tiho sam se išuljala iz Josipove sobe u SKAC-u pazeći da ne probudim ostale cure i spustila se pred Presveto. Pokušavala sam se moliti, no sva još uspavana borila sam se da ne utonem u san. Na kraju sam prihvatila kako sada uistinu nisam u stanju moliti, ali mogu sjediti ispred Njega, gledati Ga i samo biti s Njim. I bilo je lijepo tako biti. Ako bi me ulovio san, pustila bi si misliti kako odmaram na Njegovim prsima. 

Promatrala sam i ljude koji su dolazili usred noći k Njemu. Kako su za koji sat sa živim Bogom spremni odreći se svoga sna i biti umorni sljedeći dan. Umjesto u toplom krevetu spavati na tvrdom SKAC-ovom podu ili pak se odreći udobnosti i topline svoga doma te hodati kroz hladni grad usred noći da bi došli k Njemu.  To mi je snažno odjekivalo u srcu i preplavila me zahvalnost. Pomislila sam:  “Pa koju mi to vojsku tu u SKAC-u imamo”! Preplavio me osjećaj ljubavi prema tim ljudima koji tako ljube Boga, koji daju život ovom cjelonoćnom klanjanju. I nisam se mogla nadiviti Bogu kako neprestano šalje tako dobre ljude i dobre duše k nama u SKAC. 

Vratila sam se u Josipovu sobu gdje je mirno gorila svjećica i zahvalna jer nam je tako toplo unutra, vratila se snu prije jutarnje mise. Na jutarnjoj misi smo svi sudjelovali. Jedva smo se probudili, ali smo nosili jedni druge. Iako umorni, bili smo baš nekako radosni i veseli. Nas desetak koji smo prespavali u SKAC-u i ekipa koja je došla na klanjanje pred jutro i misu skupili smo se na zajednički doručak. Hrana je bila manje bitna, koliko zajedništvo, smijeh, prepričavanje iskustava i dogodovština iz noći… Nahranjeni i tjelesno i duhovno krenuli smo spremni za dan pred nama, znajući da će onaj koji nas je i pozvao dati nam i snage da za sve što je tek pred nama. 

Zajedništvo u kojem nosimo jedne druge prema Bogu te utjehu koja ti je potrebna možeš pronaći svakog četvrtka na Misi mladih. Pridruži nam se!