SKAC između svih svojih programa organizira i duhovne vježbe, stoga u ovom imetku zastajemo kod pojma “duhovno praćenje”.
U ”Duhovnim vježbama” osoba koja ih prolazi jest vježbenik, a u vježbe ulazi s ciljem da pobijedi samog sebe i uredi svoj život po Božjem. Kroz cijeli proces vježbenik traži Boga i druži se s Njim, u molitvi i svakodnevici, a svoja iskustva dijeli s duhovnim pratiteljem, koji također traži Boga.
Prisutnost duhovnog pratitelja vježbeniku daje mogućnost da se osvrne na “svoj odnos s Bogom i pronađe put kroz svoje iluzije uz pomoć bližnjeg člana zajednice”. Autoritet pratitelja proizlazi iz činjenice sudjelovanja u životu vjere kršćanske zajednice koja proživljava svoj dijalog s Bogom. To čini pratitelja, prije svega, bratom ili sestrom vježbenika, a vježbenik polaže povjerenje u njega kako bi mu pomogao da raste u odnosu s Bogom.
Najvažnija odlika duhovnog pratitelja jest njegov vlastiti odnos s Bogom i iskustvo Boga koji je stvaran i djeluje u njegovom životu. Pratitelji je doživio neuspjeh i grješnost – svoju i tuđu – ali je u miru sa sobom jer ima iskustvo moći spasenja i oslobođenja koja je veća od snage neuspjeha i grijeha. “Doživio je Boga kao onog koji ljubi prvi – onoga koji ga je volio i kada je bio mrtvav u svojim grijesima – koji ga ljubi sa svom njihovom sumnjom, svom ljubavlju i mržnjom, svim požudama, strahovima, sebičnošću i nesebičnošću. Takvim iskustvima Boga omogućeno mu je da voli sebe i da se promjeni. Stoga ima stav tihog povjerenja kako će Bog učiniti slične stvari i za druge.
Kao što i sam Ignacije kaže, pratitelj vjeruje da Bog želi osobno komunicirati sa svakim pojedincem i da se svakom osobno objavljuje. Zato kad sluša vježbenika svjestan je da ulazi na sveto tlo, i to čini sa strahopoštovanjem i povjerenjem. U tome pokušava odbaciti vlastite brige, predrasude, potrebe, kako bi svijet vidio očima vježbenika i Boga koji mu prilazi, razumio što osjeća ili doživljava, a ne sudio.
Duhovni pratitelj stupa u duboke odnose s mnogim ljudima, a njegovo vlastito srca se svaki put iznova razotkriva. Zato sve što doživi na razgovoru s vježbenikom, pomno gleda s Bogom i ono s čime treba pomoć dijeli sa svojim pratiteljem – supervizorom. Vjeruje da po duhovnom praćenju Bog i s njim radi, s njegovim otporima, strahovima, ali i produbljuje odnos, kako bi bio još otvoreniji čuti i mogao više pomoći vježbenicima do Boga.
Postajanje duhovnim pratiteljem je cjeloživotni proces. Pratitelj u formaciji iznova uči o duhovnim vježbama, povijesti duhovnosti, katoličkoj vjeri, teologiji, drugim religijama, pa i vještinama slušanja, promišljanja, psihologiji te ostaje otvoren novim znanjima i iskustvima.
Dijelovi teksta preuzeti su iz knjige “The Practice of Spiritual Direction” koju su napisali isusovci Barry, William A. & Connolly, William J.
