Ovih dana kako radim od doma uglavnom prvi u obitelji ustajem pa mi svako jutro društvo pravi najmlađi član obitelji Deur, David Alojzije. Tako svakog jutra kada priđem krevetiću da ga podignem i iznesem iz sobe slijede klasični, no uvijek iznova zadivljujući izljevi ljubavi i slatkoće. Puse, grljenje i maženje. Pitanje „koga najviše voliš?“ i odgovor „Patu!“ te pitanje „koga Pata najviše voli?“ i odgovor „mene! mene!“ bez obzira na raspoloženje i stanje tog jutra uvijek iznova izmame osmijeh.
Ono što je zanimljivo dakako slijedi poslije toga. Naime, kako dan odmiče i ostatak obitelji se budi tako svaki član dobiva svojih 15 minuta Davidovog miljenika ovisno o tome što on želi. Tako u jednom trenutku biva miljenik onaj koji mu pravi bocu, te se David belji svima ostalima, u drugom onaj tko mu je dao mobitel, a onaj prošli miljenik spada u grupu onih kojima se belji… Ovisno o tome tko pribavlja i pruža želje obiteljske maze taj postaje miljenik, a ostatak u najljepšem smislu postaje oporba. Tako svakog dana iznova kreće proces ponovnog uspostavljanja hijerarhije miljenika. Najzanimljiviji i najljepši, meni osobno događaj, biva navečer kada se svatko povlači u svoj krevet, a kako spavam na krevetu na kat i to na gornjem krevetu, skoro pa redovito dolazi i želi biti podignut na krevet. Tu slijedi igra pomirenja. Ja glumim da to neće ići, a on iz petnih žila pokušava sve što može. Počinje s najslađim dječjim zazivom „Pata pizz“, nakon kojeg slijedi uspinjane na krevet koje je popraćeno skokom na mene samog te potom grljenje, maženje, češkanje, puse i 1000 izljeva ljubavi preko kojih traži dopuštenje da ostane na krevetu i osigurava češkanje leđa sve dok ne zaspe uz bocu.
Slabić kakav jesam, uvijek popustim. Nije mi dala mira ta igra ljubavi, ako ju smijem tako opisati, koja se ponavlja kao ritual na skoro dnevnoj razini. Možda izrazi „ritual Ljubavi“ i „igra Ljubavi“ nisu najbolji, no s jedne strane ritual je u najboljem smislu te riječi, a nisam siguran može li Ljubav uopće postojati bez igre.
Razmišljao sam o njoj jer mi je izgledala izuzetno poznato. Tek nakon par dana, dok sam pripremio drva za potpalu za roštilj koja su bila puna trnja pa sam se i dobrano raskrvario i dok je David trčao oko mene i hvatao bijelog leptira, pade mi na pamet da taj odnos gledam i živim već skoro 24 godine. To je bio odnos mene i Gospodina. Svakako nisam Abraham da mi se anđeo ukaže dok pripremam drva za paljenicu, tko zna jesu li simboli krvi od trnja budile u meni nešto dok sam u srcu vrtio dobro poznatu i viđenu sliku s ta dva motiva, tko zna jesu li David i bijeli leptir u svojoj nevinosti i bezbrižnosti uistinu predstavljali nešto dublje pa je zato moje srce bilo nastanjeno u miru u tom trenutku, i nije bilo nikakve žrtve prinosnice osim kotleta, pljeskavica i ćevapa koji su se packali u začinima i pripremali biti prineseni na stol desetročlane obitelji.
Ali sigurno je bilo to, igram tu igru Ljubavi već podosta dugo. Jutro i veče, koje za mene znače početak i kraj određenog događaja, uvijek u zajedništvu Onoga čiji istinski jesam miljenik i koji čak i kad to ne vidim, čak i kad to ne osjećam, vjerujem i znam da ostaje Istina. Nažalost u tijeku događanja svega između početka i kraja promijenim one čiji miljenik postanem i koga ja odaberem za svog miljenika/štićenika. Nekad to bude grijeh, nekad osoba, nekad određena emocija, nekad stanje. Bilo kako bilo, odlučim na trenutak biti miljenikom onoga što/tko nije dostojan toga niti mi može pružiti ono što istinski trebam i želim. Na kraju igre uvijek završi isto ukoliko budem kao David. Dođem, praznih ruku, jer ionako nemam što dati Onome koji mi dao sve, nosim sa sobom svoju ljubav i svoju izdaju, svoje borbe i predaje, svoje pobjede i gubitke, svoje snage i slabosti, svoje svijetlo i tminu… A on me dočeka kao što otac čeka izgubljena sina, vidi me već izdaleka dok sam tek zakoračio na imanje, trči mi ususret znajući koliko sam slab doći do njega, vraća mi dostojanstvo koje nikad nisam mogao u potpunosti izgubiti jer mi ono dolazi od Njega, a ne od mene. On igrajući tu igru ljubavi trpi više od mene, no usprkos tome želi da pobijedim čak i više nego li to sam ja želim jer se Njegova pobjeda krije u mojoj.
Možda sam zaboravio kako reći to „Pata pizz“, možda je to u ovim godinama „Abba, molim te, oprosti, hvala i pomozi…“ Možda se u tome nalazi apsolutno sve što trebam reći. Možda je to jedini vapaj koji trebam uputiti. Štoviše nije možda nego sigurno, jer sam iskusio da je to istina.
Tako da u ovoj igri Ljubavi koju ću vjerojatno igrati manje ili više uspješno do kraja života, ne želim zaboraviti da se na kraju uvijek trebam sjetiti biti dijete.
A tata, tata čeka…
Autor teksta: Matej Deur
