Na današnji se dan s ponosom i ljubavi u srcu prisjećamo blaženog Alojzija Stepinca, kardinala, nadbiskupa i mučenika.
Blaženi Alojzije Stepinac rođen je 1898. godine u selu Brezarić pokraj Krašića, kao peto dijete Josipa i Barbare rođ. Penić. Kršten je već sljedećeg dana u župnoj crkvi Presvetog Trojstva na ime Viktor-Alojzije. Osnovnu je školu završio u Krašiću, a potom je upisao gornjogradsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu kako je to bio običaj u imućnim seoskim obiteljima toga doba. Razmišljao je o svećeništvu i imao je želju stupiti u sjemenište, no nije mogao odlučiti kamo bi pošao. Nakon završene srednje škole, otac ga je nagovarao da upiše fakultet. Alojzije je odabrao Agronomski fakultet u Zagrebu da bi kasnije mogao pomagati ocu na obiteljskom imanju.
Mladi je Alojzije živio aktivan vjerski život, no u njemu se odvijala velika duhovna borba i bio je neodlučan po pitanju svog životnog poziva. Nije mu odgovaralo raskalašeno i neodgovorno ponašanje vršnjaka, pa je odlučio napustiti studij i vratiti se kući da bi pomogao ocu na imanju u Krašiću. Namjeravao je oženiti zaručnicu Mariju Horvat kojoj je redovito pisao ljubavna pisma, no šest mjeseci nakon raskida zaruka otišao je u bogosloviju u Rim, gdje je 1930. zaređen za svećenika. Ljubav i susretljivost posebno je pokazivao prema siromašnima i odbačenima. Upravo je na njegov poticaj, dana 25. studenog 1931. osnovan Caritas zagrebačke nadbiskupije. Jedna od njegovih prvih akcija u Caritasu bila je otvaranje pučkih kuhinja i poticanje ljudi na davanje dobrovoljnih priloga. Tri godine kasnije, izabran je za nasljednika nadbiskupa Antuna Bauera, a nakon njegove smrti 1937. postao je zagrebačkim nadbiskupom te je preuzeo geslo In Te, Domine, speravi (U tebe se, Gospodine uzdam).
Prije početka Drugog svjetskog rata posebno je aktivan bio u radu s mladima koje je nastojao uključiti u karitativnu djelatnost. Poticao ih je na Euharistiju govoreći: ‘Imati i držati se dragog Isusa, kako onda sve biva lako’. Poučan je i njegov odnos sa zaručnicom i način na koji je promatrao čistoću i ulazak u brak, što se može iščitati iz pisma koja joj je pisao. Pisma su prvi put objavljena 1975. godine u Rimu, a danas su dio hrvatske kulturne baštine te su objavljena u knjizi ‘Mladi Stepinac – pisma zaručnici’.
Tijekom Drugog svjetskog rata zalagao se za jedinstvo i ljubav prema svakom čovjeku bez obzira na vjeru, rasu ili spol. Bio je protivnik ustaškog i partizanskog režima, što je rezultiralo njegovim uhićenjem 1946. Nakon montiranog procesa osuđen je na 16 godina zatvora i prisilnog rada, te još dodatnih 5 godina bez građanskih prava. Kaznu je izdržavao u lepoglavskom zatvoru, a potom je prebačen u kućni pritvor u Krašić, gdje je ostao sve do smrti. Preminuo je na glasu svetosti 10. veljače 1960., a blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. 3. listopada 1998. godine u Mariji Bistrici.
Godine 1995. otvoren je Muzej Alojzija Stepinca, prvo kao Spomen-zbirka, a od 2007. otvoren je stalni muzejski postav. U Krašiću se nalazi i njegova Spomen-soba, mjesto njegova zatočeništva koja dopunjuje građu prikazanu u Muzeju u Zagrebu.
